Aparac Jelušić, Tatjana, Faletar Tanacković, Sanjica i Jelušić, Srećko: Školovanje arhivista, knjižničara i muzeologa: pogled iz perspektive akademske ustanove
41. savjetovanje HAD-a
Karlovac, 2006.
Tatjana Aparac Jelušić,
Sanjica Faletar Tanacković,
Srećko Jelušić,
Filozofski fakultet u Osijeku
ŠKOLOVANJE ARHIVISTA, KNJIŽNIČARA I MUZEOLOGA: POGLED IZ PERSPEKTIVE AKADEMSKE USTANOVE
Uvod
U ovom se izlaganju polazi od teze da se arhivska, knjižničarska i muzejska djelatnost zasnivaju na nekoliko temeljnih načela kojima se iskazuje potreba njihova približavanja s ciljem da se u globalnom mrežnom okruženju na potrebe korisnika za raznolikim informacijama odgovori na kvalitetniji, jednostavniji i brži način. Ta smo načela ranije izdvojili kako bismo podastrijeli polazište za problematiziranje tematike obrazovanja arhivista, knjižničara i muzeologa danas.
U stručnim krugovima AKM zajednice (arhivi, knjižnice i muzeji) opće je poznato da se obrazovanje za zanimanja arhivista, muzeologa i/ili knjižničara, uz veća ili manja odstupanja u različitim tradicijama, odvija danas u kontekstu nastojanja da se obrazuju informacijski stručnjaci koji će ovladati općim znanjima i vještinama za rad u informacijskome sektoru, ali i specijaliziranim znanjima iz jednog od navedenih područja. To im omogućuje da bez većih poteškoća stečena znanja i vještine mogu koristiti u AKM okruženju bilo da rade u jednoj odnosno bilo kojoj od navedenih triju ustanova, tj. da se usmjere prema oblikovanju, postavljanju i upravljanju mrežnim izvorima i uslugama u bibliografskom odnosno informacijskom sektoru općenito.
Iz dostupne domaće literature razvidno je da su se problematikom obrazovanja informacijskih stručnjaka (arhivista, knjižničara i muzeologa) na akademskoj razini osobito bavili profesori Odsjeka za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ali i stručnjaci okupljeni u vodećim ustanovama i profesionalnim udrugama (Hrvatski državni arhiv, Muzejski dokumentacijski centar, Nacionalna i sveučilišna knjižnica i dr.), te drugi stručnjaci koji su pokretali studije na razini više škole ili fakulteta ili programe cjeloživotnoga obrazovanja. U vremenu snažnih globalizacijskih procesa, ovu bi temu dakako trebalo sagledati sa stajališta procjene postojećih nastavnih programa što, međutim, nije cilj ovoga izlaganja, jer se ono uvelike zasniva na tumačenju pristupa i ponuđena modela obrazovanja na akademskoj razini, kojim se uvodi novi profil – prvostupnik informatologije. Radi se o pokušaju da se na prvome stupnju akademske izobrazbe studenti osposobe za što širi dijapazon stručnih poslova koji se danas sve više obavljaju uz pomoć novih tehnologija.
Valja odmah istaknuti da su informacijske znanosti (IZ) relativno mlado znanstveno područje koje još uvijek traga za jasnim i čvrstim teorijsko-metodološkim uporištima,pa se stoga postojeći obrazovni programi znatno razlikuju i po pristupu i po izvedbi kako u europskim zemljama tako i u odnosu na američku praksu koja svojim modelima već nekoliko desetljeća ukazuje na nekoliko različitih organizacijskih pristupa. Svi ti pristupi i modeli uglavnom su posljedica nastojanja da se na izazove društvenih i tehnoloških promjena odgovori ponudom obrazovnih programa na osnovi vlastite vizije, kadrovskih mogućnosti, a često i nedostatka vizije odnosno nesnalaženja u novonastalim okolnostima.
Obrazovanje na području informacijskih znanosti na kraju 20. stoljeća
Promjene s kojima su se suočavale obrazovne ustanove u polju informacijskih znanosti, a osobito s obzirom na programe što su ih nudile knjižničarske obrazovne ustanove (naslovljeni često kao programi iz knjižnične i informacijske znanosti, u sklopu kojih je podosta predmeta vezanih uz arhivistiku), moguće je promatrati i tumačiti na dvjema razinama:
- na razini strukturalnih promjena unutar sveučilišta samoga, slijedom potreba da se sveučilišta prilagode promjenama u društvu i zahtjevima financijera. To je vodilo prema traganju za novim organizacijskim oblicima, novim matičnim ustanovama odnosno novim partnerima, pa se tako susreću sveučilišni odjeli/odsjeci/fakulteti s raznim nazivima, knjižnične i arhivske obrazovne jedinice organizacijski objedinjene s odjelima poput računalstva, ekonomije, povijesnih znanosti, komunikologije i dr.
- na razini sadržajnih promjena one su najočitije u odnosu na osmišljavanje šire postavljenih kurikuluma, snažnije povezivanje s drugim sveučilišnim jedinicama uključujući znanstvene institute i zavode odnosno s drugim sveučilištima te poticanje odnosno jačanje veza s budućim poslodavcima.
Nekoliko provedenih istraživanja u SAD-u, Velikoj Britaniji i Australiji ukazalo je na rastuće probleme. B. Cronin je označio informacijsku znanost kao vibrantno polje koje je izloženo snažnom utjecaju centrifugalnih sila, pa je tako u neprestanu naporu da brani vlastitu koherentnost i vjerodostojnost samostalne discipline odnosno u situaciji sve snažnije konceptualne fragmentacije koja može dovesti do disolucije polja. Njegove ozbiljne i utemeljene opaske upućuju na opasnost od oklijevanja kada se radi o odabiru valjanih argumenata za konceptualnu institucionalizaciju ili pak, kada se susreće nekritičko prihvaćanje ‘trendova‘ što dovodi do napuštanja vrijednih modela pod pristiskom dnevnih potreba odnosno do neželjenih dalekosežnih posljedica i na obrazovanje za profesiju. O tome možda najbolje svjedoči trend američkih obrazovnih institucija na području knjižnične i informacijske znanosti koji je potaknuo zatvaranje mnogih fakulteta, a posljedica čega je današnji nedostatan broj stručnjaka, praktičara i onih koji bi mogli djelovati u sektoru obrazovanja.
Navedimo još i to da su u 1990-im godinama obrazovne ustanove u širem polju informacijskih znanosti, preusmjeravajući se i šireći dijapazon svojih programa, ponudile fleksibilnije programe i da su racionalnije koristile intelektualne i materijalne potencijale. Pritom su, međutim, gubile dotadašnju autonomiju, ali im je s druge strane omogućen izlazak iz tzv. kulturne izolacije unutar akademske zajednice, što je ipak, dugoročno gledano, ojačavalo položaj profesija unutar sveučilišta, jer se, između ostaloga, naglašavala potreba bavljenja uslugama, a ne institucijama koje te usluge nude.
Ususret "Bologni"
Bolonjska deklaracija, koju je Hrvatska potpisala 2001. godine, bila je povodom mnogim raspravama među stručnjacima, a u kontekstu obrazovanja za AKM zajednicu valja izdvojiti rasprave na AKM seminarima te članke u stručnim časopisima. Što se tiče obrazovanja arhivista, tomu se u posljednje vrijeme posvećuje značajna pozornost, osobito na savjetovanjima i kongresima Hrvatskog arhivističkog društva. Nesumnjivo je da su i prije izrade prijedloga novih nastavnih programa provedene promjene u inozemnim obrazovnim ustanovama na području informacijskih znanosti potaknule rasprave o premještanju naglaska s institucionalnog na kontekst informacijskih proizvoda i usluga neovisnih o pojedinoj informacijskoj ustanovi, pa je s takvim razvojnim obilježjima pristupanje "bolonjskoj obitelji" pridonijelo jasnijem sagledavanju potencijala informacijskoga sektora za društvo 21. stoljeća.
Promjene se u proteklih godinu dana događaju na nekoliko razina: organizacijskoj, sadržajnoj i metodološkoj, a ponuđeni se pristupi i sadržaji (Zagreb, Osijek i Zadar) unekoliko razlikuju, što će nesumnjivo prije ili kasnije dovesti do potrebe usuglašavanja akademskih titula u kontekstu međunarodno prepoznatljivih diploma i mobilnosti studenata. Uvid u ponuđene programe ukazuje na raznolikost pristupa i ponuđenih sadržaja. Naime, na Odsjeku za informacijske znanosti u Zagrebu, studenti se mogu odlučivati za jedan od ponuđenih modula prema vrsti djelatnosti (muzejska, knjižničarska, arhivistička), ali mogu odabrati i dva modula ako prepoznaju korisnost ponuđenih sadržaja. Programom u Osijeku nudi se izobrazba za profil informatologa, koji će se moći zaposliti u bilo kojoj informacijskoj ustanovi nakon preddiplomskog studija odnosno odabrati jedan od dvaju ponuđenih modula na diplomskome studiju, tj. knjižničarstvo ili nakladništvo i knjižarstvo, dok su još dva modula na diplomskome studiju u izradi, uključujući arhivistiku. Na Odjelu za knjižničarstvo u Zadru zamišljeno je da se u prvo vrijeme obrazuju samo knjižničari s usmjerenjem na obradu stare građe, što može uključivati i arhivsko gradivo, dakle, naglasak je na organizaciji i sustavima za pohranu i pretraživanje informacija i dokumenata vezanih uz pisanu baštinu.
Na sadržajnoj razini, temeljna pitanja koja je valjalo razjasniti pri izradi novih programa odnosila su se na očekivane kompetencije budućih diplomanata i bitne sadržaje, pri čemu su predlagatelji programa u Osijeku i Zadru glavni oslonac našli u vlastitome iskustvu u obrazovanju, praćenju statusa bivših studenata u radnome okruženju i preporukama strukovnih tijela, s obzirom na očekivane odnosno poželjne kompetencije budućih informacijskih stručnjaka.
Što se tiče glavnih predmeta sve veća pozornost usmjeruje se na predmete unutar šireg polja informacijskih znanosti, čime se nastoji stvoriti podesan okvir za upoznavanje budućih studentata s temeljnim znanjima i vještinama koje kasnije mogu unapređivati na usmjerenjima diplomskog studija slijedom svojih i poslodavčevih interesa i potreba. Valja pritom naglasiti stajališta M. Bates vezano uz tri temeljna pitanja oko kojih se mogu postaviti glavni predmeti. Naime, autorica predlaže oslanjanje na osobitosti i zakonitosti koje vladaju svijetom zabilježena znanja, načine na koje se ljudi odnose prema informaciji, potražuju ju, pretražuju i koriste i načine osiguranja brzog i učinkovitog pristupa informaciji. Usporedbom sadržaja na većem broju knjižničarskih, arhivističkih i ponekih muzeoloških obrazovnih ustanova u Sjedinjenim Američkim Državama i Europi, izdvojeni su predmeti okupljeni oko šest glavnih skupina: Oblikovanje, razvoj i uporaba informacijskih sustava, Organizacija, predstavljanje i analiza znanja/informacija, Upravljanje informacijskim sustavima i uslugama, Osiguravanje pristupa građi i informacijama (zbirke i korisnici), Znanstveno-istraživački rad i Odnos informacije i društva.
Studente se pak nastoji usmjeriti prema izbornim predmetima korisnima za rad u informacijskome okruženju, a osobito na one kojima mogu steći opća znanja i vještine i specifična znanja odnosno vještine koje su vezane uz određeno područje (npr. povijest, pravo, kroatistika, ekonomija i sl.), dakako, one predmete koji se nude kao izborni na razini bar matičnog sveučilišta. Naime, treba napomenuti da se izborni kolegiji još uvijek ne nude izvan pojedine sastavnice (odjela odnosno odsjeka unutar fakulteta), kako zbog nedovoljnog poznavanja prirode "bolonjskoga procesa" tako i zbog nedovoljnog broja raspoloživih stručnjaka.
U pristupima izradi optimalnih obrazovnih modela, kako ističu Brine i Feather, potrebno je izdvojiti željene sposobnosti budućeg informacijskog djelatnika, prije svega one koje su vezane uz identificiranje i analiziranje, upravljanje zbirkama i podacima, organiziranje znanja te označivanja, pronalaženja i vrednovanja informacija. Kako se budući stručnjaci mogu razlikovati s obzirom na stupanj vještina koje posjeduju, na osnovnoj smo razini akademske izobrazbe naglasak stavili na njihovo osposobljavanje za razumijevanje određenih problema, primjerice, zašto je određena vještina potrebna i kako da tom vještinom ovladaju, da bi zatim istu vještinu savladavali na višoj razini složenosti tijekom nastavka studija na diplomskoj razini. Dakle, naš je pristup išao za tim da se omogući osposobljavanje za obavljanje stručnih poslova bez obzira o kojoj se vrsti informacijske ustanove ili službe radi (preddiplomski studij) odnosno usmjeravanje prema stjecanju produbljenih znanja i vještina na osnovi kojih će u punom smislu riječi biti informacijski profesionalci (diplomski studij).
Na ovome bismo mjestu istaknuli još jednu dvojbu s kojom se susreću obrazovne ustanove na području informacijskih znanosti: da li se opredijeliti za jednopredmetnost ili dvopredmetnost. Naše je stajalište bilo da "bolonjski proces" vrlo jasno naznačuje da se bakalaureat stječe za odabranu struku (npr. informatologiju), a da se kombinacijom izbornih predmeta mogu ili stjecati kompetencije za još jednu struku ili proširivati znanja iz većeg broja nevezanih disciplina. Tradicija je na hrvatskim filozofskim fakultetima, na kojima se nude studiji iz područja informacijskih znanosti, da se studenti školuju za dva "glavna" predmeta, poglavito zbog usmjerenosti tih programa prema stjecanju zvanja za profesore u školama odnosno "pojačavanje" osnove za zapošljavanje. Kako većina informacijskih stručnjaka, osim onih koji se zapošljavaju u školskim knjižnicama, ipak ne nalazi zaposlenje u obrazovnom sektoru, naše je stajalište bilo da valja prevladati anakronizam dvopredmetnosti. Smatrali smo, naime, da svaki student može oblikovati svoj ‘vlastiti’ program i tako se usmjeravati prema željenoj predmetnoj specijalizaciji, ako se odluči za nastavak studija i zato što na preddiplomskoj razini za predmetnu specijalizaciju nismo našli dovoljno stručnih argumenata. Usto, za očekivati je da će se studentima prvog stupnja, ako ne nastave studij, otvoriti veće mogućnosti zapošljavanja ako ih se ne ograniči samo jednom disciplinom (npr. arhivistikom, knjižničarstvom).
Drugim riječima, smatrali smo da suvremene informacijske ustanove i službe trebaju "informacijski orijentirane talente", kako ih naziva M. Bates, prije negoli poznavatelje jedne određene discipline te da je takva vrsta "jednopredmetnosti" prirodan okvir za akademsku izobrazbu budućeg informacijskog stručnjaka, unatoč tome što neki stručnjaci smatraju da je dvopredmetnost prednost od koje ne bi trebalo lako odustati.
Za uspješnu prilagodbu potrebama promjenjivog radnog okruženja značajniju ulogu imaju, prema našem mišljenju, opća znanja i specifične vještine unutar glavnih predmeta i onih izbornih predmeta za koje studenti imaju najviše interesa ili prema kojima su ih usmjerili mentori prepoznavši njihove interese i potrebe budućih poslodavaca.
Na diplomskoj razini zamjetne su također znakovite promjene i u drugim sredinama, jednim dijelom zbog pokretanja preddiplomskih studija u sredinama koje nisu imale takvu obrazovnu tradiciju (npr. UK) i, posljedično, potrebe da se diplomski studij restrukturira kao logičan nastavak na preddiplomski studij, a drugim dijelom zato što se diplomski studiji otvaraju prema drugim profesijama odnosno nude mogućnost stjecanja akademske titule na području informacijskih znanosti i onima koji su stekli niži akademski stupanj (bakalaureat) na drugim studijima. Nametnulo nam se pritom pitanje zagovara li pritom "bolonjski proces" usmjerenost prema angloameričkoj tradiciji ili se (konačno) vraćamo konceptu Bože Težaka o bliskosti disciplina unutar informacijskih znanosti, odnosno osnažujemo li time interdisciplinarne osnove polja koje se etabliralo kao akademska disciplina na preddiplomskoj razini, pa sad otvorenije i slobodnije može nuditi raznolike kombinacije?
U takvome ozračju zamjetno je traganje za vlastitim profesionalnim identitetom obilježeno "usponima i padovima". Nadalje, zamjetno je da matične ustanove katkad vrlo teško prihvaćaju mladu akademsku disciplinu, pa je potrebna iznimna strpljivljivost i upornost, a često i oprez pri razvoju i ponudi novih programa, što je nesumnjivo obilježilo akademsko obrazovanje knjižničara, a i dalje obilježuje nastojanja oko usustavljivanja obrazovanja arhivista i muzeologa.
Digitalno doba donijelo je nove izazove i mogućnosti za informacijsku profesiju, a današnja su sveučilišta prepoznata kao prirodno stanište za obrazovanje informacijskih stručnjaka, nasuprot donedavnoj praksi obrazovanja kroz rad i za rad na određenome poslu. Prepoznata je potreba za osmišljavanjem i ponudom takvih programa koji će biti privlačni, znanstveno i pedagoški uvjerljivi te usuglašeni s potrebama budućih poslodavaca, koje valja vrlo pažljivo istraživati. Usto, sve se više ističe i potreba suradnje odnosno sudjelovanja u združenim programima, jer se smatra, osobito u zemljama s malim brojem informacijskih ustanova i korisnika, da su rijetke akademske ustanove koje mogu ponuditi cjelovite i bogate programe u kojima će podjednako biti zastupljene dvije temeljne metodološke tradicije na području informacijskih znanosti: humanističko-društvena i tehnološka. Razmjena visokostručnih predavača,pokretljivost studenata i jača uloga prakse odnosno povezanosti s praksom, nesumnjivo omogućuje podizanje kvalitete studija.
Zaključak
Nakon razdoblja u kojem su se novi programi u polju informacijskih znanosti fokusirali velikim dijelom na fenomen informacije i povezivanje tradicionalnih programa s programima šireg područja informacijskih i računalskih znanosti, postavila su se pitanja:
- kako odgovoriti na složene zahtjeve vremena u kojemu živimo?
- kako na optimalan način obučavati studente i s obzirom na znanja i vještine potrebne za njihovo buduće zaposlenje i s obzirom na potrebu intelektualnog promišljanja problema koje će proučavati i rješavati?
Naše je stajalište da oslanjanje na pozicije iz 1980-ih i 1990-ih bez kritičkog i samokritičkog sagledavanja vlastitih slabosti, snage, mogućnosti i prepreka, može rezultirati gubitkom zainteresiranih kandidata, a zatvaranje unutar vlastita odjela/katedre može se shvatiti i kao nedovoljno razumijevanje promjena u okruženju odnosno nespremnost na suočavanje s vlastitim potencijalima i potencijalima mogućih partnera.
Izazovi za voditelje obrazovnih jedinica iz područja informacijskih znanosti nedvojbeno su višestruki. Kao prvo, pred njima je odluka kako naći nov način komuniciranja s profesionalnim udrugama kao važnim partnerima u promišljanju obrazovnih programa i utvrđivanju akreditacijskih sustava, uz poštivanje autonomije i jednih i drugih. Drugo, voditelji su upućeni na sustavno traganje za partnerima i jačanje veza s poslodavcima, kako bi se osigurala podrška za djelovanje u promijenjenim uvjetima financiranja akademskih ustanova.
U takvim okolnostima ponuđene je programe akademske izobrazbe arhivista, knjižničara i muzeologa potrebno provjeravati, vrednovati primjerenim metodama i prilagođavati zahtjevima vremena, kako bi se osigurale kvalitetne usluge i prepoznali novi profili informacijskih stručnjaka.
U takvim okolnostima ponuđene je programe akademske izobrazbe arhivista, knjižničara i muzeologa potrebno provjeravati, vrednovati primjerenim metodama i prilagođavati zahtjevima vremena, kako bi se osigurale kvalitetne usluge i prepoznali novi profili informacijskih stručnjaka.
Ažurirano (Utorak, 29 Prosinac 2009 11:21)