41. savjetovanje HAD-a
Karlovac, 2006.

Zrinka Tolić Nikolić,
Državni arhiv u Rijeci

NORMIZACIJSKI PROCESI U HRVATSKOJ S OBZIROM NA ARHIVE

Definira se i opisuje svjetski sustav normizacije te prikazuje razvoj normizacijskih aktivnosti u Republici Hrvatskoj s prikazom pozitivnih pravnih propisa objavljenih u Narodnim novinama. Opisuju se zadaće i aktivnosti hrvatske ustanove za normiranje (Hrvatski zavod za norme: HZN/Croatian Standards Institute: CSI) i njezinih stručnih radnih tijela, tj. tehničkih odbora za pojedina područja u okviru svjetske prakse izradbe, izdavanja, prihvaćanja i primjene norma. Na međunarodnoj razini norme pripremaju tehnički odbori u kojima su zastupljeni predstavnici zainteresiranih ustanova članica.
Za norme iz područja vezanih za knjižnice, dokumentacijske i informacijske centre, sekundarne službe, arhive informacijske znanosti i izdavaštvo brine tehnički odbor ISO /TC 46, Information and documentation.
Odgovarajući hrvatski tehnički odbor osnovan je pri Hrvatskom zavodu za norme (do srpnja 2005. Državni zavod za normizaciju i mjeriteljstvo) HNZ/TO 46, Bibliotekarstvo, dokumentacija i informacije osnovan je po uzoru na ISO/TC 46. Odbor prvenstveno prati rad ISO/TC 46 i u njemu ima status promatrača od 1997., ali isto tako prati rad drugih, više ili manje srodnih tehničkih odbora međunarodnih i naročito europskih organizacija za normizaciju.
Plod rada odbora i tijela su norme, a to su dokumenti doneseni konsenzusom i odobrenjem priznatog tijela, koji za opću i višekratnu uporabu daje pravila, upute i značajke za djelatnost ili njihove rezultate te jamči najbolji stupanj uređenosti u danom kontekstu.

Ključne riječi: normizacija, arhivi, nacionalna organizacijska organizacija, tehnički odbori, procedura


1. Uvod
Kakva će biti budućnost ljudskoga roda? Hoće li ljudski život i djelatnost čovjeka biti potpuno određeni ili će se čovjeku kao slobodoumnom biću dati mogućnost izbora? Svakako je postalo očito da je sve izraženija potreba, u svijetu koji se svakodnevno i sve brže mijenja, za čvrstim uporištima. Stoga, norme imaju važnu ulogu u svim područjima ljudskog života, od tehnologije, industrije, znanosti do prijenosa informacija i znanja.

Bez norma teško je zamisliti integracijske procese koji služe djelotvornijoj i sigurnijoj razmjeni podataka, učinkovitijoj proizvodnji ograničavanjem raznolikosti, lakšoj trgovini i međunarodnoj razmjeni proizvoda, usluga i podataka te su stoga izuzetno važne u globalnim integracijama na svim razinama.

Sagledano komunikacijski svaki simbolički iskaz mora udovoljiti trima implicitnim zahtjevima za važenjem:

a) iskazana izjava treba biti istinita (odnosno da ono o čemu se govori bude istinito),
b) da iskazivanje bude ispravno s obzirom na neki normativni kontekst (odnosno da normativni kontekst onoga što se govori i sam bude legitiman (vidi J. Habermas, 1986, str. 80),
c) da simbolički iskaz bude relevantan (odnosno da podaci koji se iskazuju imaju smisla) .

U konačnici svaki je jezik normiran, zato i govorimo o standardnom jeziku.


2. Što su norme?
Norme su tehnički dokumenti koje pripremaju sve zainteresirane strane (tvrtke, potrošači, radnici, javna uprava) na temelju više načela (npr. konsenzus, otvorenost i jasnoća). Za razliku od propisa, njih ne usvaja javna uprava, nego privatne, neovisne i u slučaju europskih norma, službeno priznate normirne organizacije.
Prema ISO/IEC 2: 1996: "Norma je isprava za opću i višekratnu upotrebu, donesena konsenzusom, odobrena od priznate ustanove, sadrži pravila, upute i obilježja djelatnosti i njihovih rezultata te jamči najbolji stupanj uređenosti u određenim okolnostima."
Norme su a priori neobvezatne, a njihova je primjena dragovoljna. Norme, također, mogu imati važnu ulogu u zakonodavstvu, ponajprije u tehničkim propisima. Ako zakonodavac uključi norme u zakonski akt ili uputi na njih na bilo koji način, norme mogu dobiti pravnu vrijednost. Tako norme postaju dijelom zahtjeva posebnog zakonskog akta ili sustava. Zakonodavci imaju višestruke prednosti od uporabe norma u zakonodavstvu. Zakonodavci se mogu pouzdati u tehničku stručnost onih koji izdaju norme te istovremeno uštedjeti javni novac. Zahvaljujući postupku uspostave norma, koji se temelji na konsenzusu, odnosno koji je otvoren i jasan te podložan širokom prihvaćanju norma, zakonodavac može očekivati i široko prihvaćanje svoga zakonodavstva. Norme odražavaju najnovije stanje tehnike, jer se redovito preispituju.

Na europskoj razini Unija u svom zakonodavstvu upotrebljava mogućnost upućivanja na norme. Norme na koje se upućuje su međunarodne norme, europske norme te u manjoj mjeri nacionalne norme. Europski zakonodavac upućuje na norme izravno i neizravno.
Različite mogućnosti uporabe norma u zakonodavstvu mogu se kombinirati uspostavljajući tako velik izbor načina na koje se upućuju norme u zakonodavstvu:

1. izravno upućivanje na norme
a) datirano upućivanje – upućivanje na normu datirano je ako zakonski akt navodi normu po njezinom broju i nadnevku
b) nedatirano upućivanje – u slučaju nedatiranog upućivanja zakonodavac navodi samo broj posebne norme, bez nadnevka.

2. neizravno upućivanje na normu
3. novi pristup.

Za razliku od izravnog upućivanja, neizravno upućivanje na norme općenito se upotrebljava u slučajevima kada zakonodavac namjerava dozvoliti ili poduprijeti njihovu dragovoljnu primjenu. Kod novog pristupa europski zakonodavac kombinira prednosti izravnog upućivanja (zakonska sigurnost) s prednostima neizravnog upućivanja (nema potrebe za prilagodbe zakonodavstvu).

Normizacija je mehanizam koji omogućuje zainteresiranim stranama da konsenzusom, otvorenim i jasnim postupcima u okviru priznatih normirnih ustanova (u Hrvatskoj je to HNZ) definiraju tehničke specifičnosti koje se javnim objavljivanjem prihvaćaju kao norme. Dakle, normizacija je proces kreiranja, donošenja, objave i primjene norma.


2.1. Načela normizacije
Bitna načela sudjelovanja u izradi i primjeni norma su:
1. konsenzus,
2. transparentnost,
3. utemeljenost na provjerenim znanstvenim postupcima i
4. redovito osuvremenjivanje.

Norme služe djelotvornijoj i sigurnijoj razmjeni podataka, učinkovitijoj proizvodnji ograničavanjem raznolikosti i osiguravanjem spojivosti raznih proizvoda, lakšoj trgovini i međunarodnoj razmjeni proizvoda, usluga i podataka.
Da bi norme bile svima prihvatljive i prikladne za upotrebu, normizacija se temelji na načelima suradnje svih zainteresiranih, njihova dogovora (konsenzusa) koji je jamstvo kasnije primjene norma te javnosti i transparentnosti rada. Pri izradi norma naglasak je na njihovoj dragovoljnoj izradi i primjeni. Izrađuju se norme koje zahtijeva tržište i korisnici, pa se one izravno temelje na svakodnevnom iskustvu. Dragovoljne norme lakše je osuvremenjivati, što nije slučaj kod promjene ili stavljanja zakona izvan snage.


2.2. Razine normizacije

1.
Na najformalnijoj razini norme čine pravila i propisi koje donose i odobravaju organizacije, agencije i ustanove na čiji rad se odnosi. Mogu biti lokalni, nacionalni ili međunarodni. Njihova je primjena obvezna, a za to se brinu vlade, disciplinska tijela i profesionalne udruge.

2.
Druga je vrsta norma formalna koja ne uključuje obvezatnost. Tosu najčešće smjernice ili načela za usmjeravanje koja podrazumijevaju postojanje neke fundamentalne istine ili premise koje su temelj za djelovanje. Najčešće se donose suglasnošću skupina stručnjaka, a prihvaćaju se kao preporučeni temelj za djelovanje.

3.
Treća je najmanje formalna vrsta norma, obilježavaju se uporabom pomagala i opisanih načina djelovanja do kojih se došlo upotrebom i usuglašavanjem, npr. kontrolirani rječnici u obliku popisa predmetnica.Vrlo su učinkoviti. Često se upotrebljava u knjižnicama i općenito informacijskoj struci.


Zašto su nam potrebne norme?
Gledano očima korisnika, norme jamče priznatu razinu kvalitete proizvoda i usluga iz različitih izvora.
Norme omogućavaju:

• širenje akademskih dostignuća i izdavaštva na međunarodnoj razini,
• lakoće uporabe elektroničkih komunikacija,
• opće potrebe informacijskih služba za smanjenjem troškova i razmjene izvora informacija.

2.3. Normizacija u svijetu
International Organization for Standardisation (ISO) svjetski je savez nacionalnih normirnih ustanova.
Međunarodne norme obično pripremaju tehnički odbori ISO-a.
Nacrti međunarodnih norma koje su prihvatili tehnički odbori razastiru se ustanovama članicama na glasovanje a za prihvaćanje je potrebno odobrenje najmanje 75% ustanova članica koje glasuju.

Svjetska mreža za norme (WSSN = World Standards Services Network) javna je mreža organizacija za normizaciju koja uključuje:

1. međunarodne organizacije:

• ISO (International Organization for Standardisation = međunarodna organizacija za normizaciju), najvažnija je međunarodna agencija za norme u čiji je rad uključeno oko 40 000 stručnjaka,
• IEC (International Electrotechnical Commission = Međunarodno elektrotehničko povjerenstvo),
• ITU (International Telecommunication Union = Međunarodni telekomunikacijski savez) a njihov se djelokrug rada međusobno nadopunjuje;
• ANSI (American Nacional Standards Institute- ANSI = Američki institut za nacionalne norme) krovna je organizacija ostalim organizacijama za nor-me u SAD-u. ANSI ne izrađuje norme nego svojim tijelima pomaže pri njihovoj izradi u nacionalnim i međunarodnim organizacijama za normizaciju.
• NISO (National Information Standards Organization = Nacionalna organizacija za standarde iz područja informacijskih djelatnosti)

2. regionalne normizacijske ustanove:
koje priznaju ISO, IEC i ITU, kao na primjer CEN (Comité Européen de Normalisation = Europski odbor za normizaciju), CENALEC (Comité Eu­ropéen de Normalisation Electrotechnique = Europski odbor za elektrotehničku normizaciju),

3. nacionalne članice ISO i IEC,
kao na primjer HZN, i njemačkoj DIN (Deutsches Institut fűr Normung),osnovana 1948.

4. srodne organizacije,
kao na primjer WTO (World Trade Organization = Svjetska trgovinska organizacija).

Suradnja između međunarodnih i europskih normizacijskih ustanova regulirana je Bečkim sporazumom o tehničkoj suradnji između CEN-a i ISO-a iz 1991. i Dresdenskim sporazumom o suradnji između IEC-a i CENELEC-a koji je donijet 1991., a prerađen 1996.

International Organization for Standardisation (ISO) svjetski je savez nacionalnih ustanova za normiranje. Ta je nevladina organizacija osnovana 1947., danas ima 157 članica iz cijelog svijeta i do sada je izdala više od 16 000 međunarodnih norma.

Međunarodne norme obično pripremaju tehnički odbori ISO-a. Svaka ustanova članica zainteresirana za područje za koje je osnovan tehnički odbor ima pravo biti zastupljena u tom odboru. Međunarodne organizacije, vladine i nevladine, povezane s ISO-om sudjeluju također u tome radu. Nacrti međunarodnih norma koje su prihvatili tehnički odbori razastiru se ustanovama članicama na glasovanje, a za prihvaćanje je potrebno odobrenje najmanje 75% ustanova članica koje glasaju. Međunarodne se norme od vremena do vremena mijenjaju, odnosno podvrgavaju reviziji svakih pet godina.
Normizacijske su organizacije na razini Europe CEN, CENELEC i ETSI (European Telecommunications Standards Institute = Europski institut za telekomunikacijske norme).
Europska Unija stvara usklađene norme koje zamjenjuju tisuće različitih i ponekad oprečnih nacionalnih norma pa su tako glavna sastavnica i preduvjet jedinstvenoga tržišta i globalne razmjene informacija. Kad god je moguće prihvaćaju se međunarodne norme ISO-a i IEC-a, a vlastite se razvijaju samo kada međunarodne ne postoje.
Norme mogu biti de jure, odobrene od priznate organizacije, ili de facto, kao rezultat primjene velikog broja korisnika (industrijska norma).


3. Razvoj normizacijskih aktivnosti u Hrvatskoj

3.1. Hrvatski zavod za norme (HZN)/Croatian Standards Institute (CSI)
U Hrvatskoj djeluje Hrvatski zavod za norme (HZN), Croatian Standards Institute, osnovan Uredbom Vlade RH, objavljeno u Narodnim novinama. br. 154/2004., prije Državni zavod za normizaciju i mjeriteljstvo (DZMN) od 1992., u svrhu praćenja europskih i međunarodnih norma koje treba učiniti dostupnima svim zainteresiranima kako bi se omogućio rad tehničkih odbora i kroz njih predstavljanje nacionalnih stajališta.
Državni zavod za normizaciju obavlja upravne i druge stručne poslove koji se odnose na normizaciju, ovlašćivanje, potvrđivanje. Njegove su zadaće: osigurati izvještavanje stručne javnosti o rezultatima normizacijskog rada na međunarodnoj razini, međunarodne norme učiniti dostupnima svim zainteresiranima te osigurati rad tehničkih odbora i kroz njih predstavljanje nacionalnog sadržaja.
Tijela HZN-a su: upravno vijeće, stručno vijeće i ravnatelj.
Rad na normizaciji temelji se na Zakonu o normizaciji (NN br. 163/2003.), Pravilniku o izradbi, izdavanju i objavi hrvatskih normi (NN br. 74/1997.), Pravilniku o načinu osnivanja i rada tehničkih odbora (NN br. 86/1998.).

Međunarodna norma je norma dostupna javnosti koju je prihvatila koja međunarod­na normizacijska/normirna organizacija.
Europska norma je norma dostupna javnosti koju je prihvatila koja europska normizacijska/normirna organizacija
Nacionalna norma je norma dostupna javnosti koju je prihvatilo nacionalno normirno tijelo određene države.
Hrvatska norma je norma dostupna javnosti koju je prihvatilo hrvatsko normirno tijelo.

Ciljevi normizacije su:

• povećanje razine sigurnosti proizvoda i procesa, čuvanja zdravlja i života ljudi te zaštita okoliša,
• promicanje kakvoće proizvoda, procesa i usluga,
• osiguranje svrsishodne uporabe rada, materijala i energije,
• poboljšanje proizvodne učinkovitosti, ograničenje raznolikosti, osiguranje spojivosti i zamjenjivosti,
• otklanjane tehničke zapreke u međunarodnoj trgovini. Hrvatske norme označavaju se pisanom oznakom HRN. U skladu s međunarodnim ugovorima koji obvezuju Republiku Hrvatsku pri izradi hrvatskih norma uzimaju se u obzir međunarodne norme, europske norme ili međunarodne norme drugih zemalja.

3.1.1. Izradba i izdavanje hrvatskih normi
Procedura izradbe, izdavanja i objave hrvatskih normi utvrđena je Pravilnikom o izradbi, izdavanju i objavi hrvatskih normi (Narodne novine br. 74/97).
Hrvatske norme mogu nastati:
1) izradbom norme,
2) prihvaćanjem međunarodne ili europske norme ili normizacijske ustanove druge države (strane norme).

1) Izradba norme
Postupak za izradbu hrvatske norme započinje prijedlogom za izradbu i izdavanje hrvatske norme, koji mogu podnijeti zainteresirane pravne osobe iz gospodarstva, tijela državne uprave, gospodarske i obrtničke komore, zainteresirane ustanove i druge pravne osobe. Prijedlog za izradbu i izdavanje hrvatske norme mogu podnijeti i programski odbori ili tehnički odbori (TO).
Izrada nacrta norme započinje izradbom prednacrta norme koji prihvaćaju članovi TO-a. Hrvatska norma izdaje se kao posebno izdanje Zavoda, a obavijest o tome objavljuje se u Glasilu Zavoda.

2) Prihvaćanje stranih normi
Strane norme mogu se prihvatiti:

• objavljivanjem obavijesti o prihvaćanju strane norme,
• objavljivanjem strane norme s hrvatskim ovitkom. TO priprema prijedlog za prihvaćanje strane norme. Prijedlog za prihvaćanje strane norme daje se na raspravu, tako da se odluka o objavi prijedloga za prihvaćanje strane norme objavljuje u Glasilu Zavoda. Nakon provedene rasprave ravnatelj Zavoda može donijeti odluku o prihvaćanju strane norme. Objavljivanjem u Glasilu Zavoda ona postaje hrvatska norma.

Objavljivanje strane norme s hrvatskih ovitkom način je prihvaćanja strane norme kojim se norma pretiskuje te joj se dodaje naslovna stranica, predgovor, i po potrebi, dodatci i objašnjenja za uporabu norme u Republici Hrvatskoj na hrvatskom jeziku.
Objavom strane norme s hrvatskim ovitkom u Glasilu Zavoda ona postaje hrvatska norma.

3.1.2. Preispitivanje, mijenjanje i dopunjavanje hrvatskih normi

Mjerodavni TO dužan je najdalje u roku 5 godina izdavanja te svakih narednih 5 godina preispitivati postojeće hrvatske norme te predložiti ravnatelju Zavoda da izmijeni, dopuni ili povuće odgovarajuću hrvatsku normu.
Zavod jednom godišnje izdaje katalog izdanih i objavljenih hrvatskih normi. Hrvatske norme označavaju se ovako:HRN + dodatna brojčana oznaka počavši od 10000 U slučaju prihvaćanja stranih normi kao hrvatskih normi oznaci za hrvatsku normu dodaje se oznaka strane norme. HRN ISO 6701-1:1997 hr

Normizacija u području arhivistike prati se kroz Radnu grupu za normizaciju. Njezin je cilj praćenje norma koje se odnose na knjižnice, informacijske i dokumentacijske centre, sekundarne službe, arhive, informacijsku znanost i izdavaštvo. Radna grupa za normizaciju usko surađuje s HZN/TO 46- Tehničkim odborom za bibliotekarstvo, dokumentacije i informacije osnovanom 14. travnja 1997. kao stručno tijelo ravnatelja Državnog zavoda za normizaciju i mjeriteljstvo, sada HZN.


3.2. HZN/TO 46, Bibliotekarstvo, dokumentacija i informacije
Norme pripremaju tehnički odbori koji se osnivanju kao stručna tijela ravnatelja HZN. Globalni integracijski procesi odrazili su se na normizaciju, više nije racionalno lokalno izrađivati norme, već se stručnjaci udružuju prema područjima djelovanja na nadnacionalnoj razini. Stvaraju se usklađene međunarodne norme koje se kasnije prihvaćaju u pojedinim državama kao nacionalne, što je navedeno u izlaganju.
HZN zastupa hrvatsku u međunarodnim normizacijskim ustanovama. Član je svih važnijih svjetskih organizacija poput ISO-a, IEC-a i sl., te pridruženi član europskih organizacija CEN, CENELEC, ETSI, EA (European cooperation for Accreditation = Europska suradnja za ovlašćivanje). Za punopravno članstvo u Europskoj uniji potrebno je udovoljiti 9 uvjeta, a jedan je od njih prihvaćanje 80% europskih norma.
Tehnički odbor oblik je povezivanja svih zainteresiranih za normizaciju određenoga područja s bilo kojega aspekta (važno je osigurati ravnomjernu zastupljenost predstavnika proizvođača, potrošača, korisnika, državne uprave, istraživačkih instituta, sveučilišta itd.) radi pripreme nacionalnih norma, postizanjem konsenzusa o zajedničkim rješenjima na temelju provjerenih znanstvenih i tehničkih podataka i iskustvenih spoznaja, u skladu s potrebama i stvarnim mogućnostima. Kroz nacionalne tehničke odbore ostvaruju se veze s odgovarajućim strukturama na međunarodnoj, europskoj i nacionalnim razinama i utvrđuje se nacionalno stajalište. Tehnički odbori djeluju na načelima konsenzusa i dragovoljnosti što je jamstvo kasnije široke primjene norma.

HZN/TO 46 osnovan je po uzoru na ISO/TC 46, Information and documentation. Odbor prvenstveno prati ISO/TO 46 i u njemu ima status promatrača od 1997., ali isto tako prati i rad drugih, više ili manje srodnih tehničkih odbora međunarodnih i naročito europskih organizacija za normizaciju.

HZN/TO 46 okuplja predstavnike relevantnih ustanova, stručnjake iz različitih područja sa specijaliziranim znanjima užih područja.
Područje rada obuhvaća pripremu norma u područjima bibliotekarstva, dokumentacije i informacije, izdavaštva, leksikogra.je, arhivistike i mikrografije. Sadašnja predsjednica je Jasenka Zajec iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice.

Rad odbora je usredotočen na norme ISO/TC 46, predviđeno je praćenje rada ISO/TC 171, Snimanje dokumenata, te CEN/TC 304, Tehnologija skupova znakova i CEN/TC 311, Inženjerstvo informacijskih sustava

TO ima najmanje tri a najviše petnaest članova.


3.3. Kap u moru - norme u pripremi i primjeni
Zahvaljujući radu Tehničkog odbora HZN/TO 46, Bibliotekarstvo, dokumentacija i informacije do sada je doneseno preko 8.000 hrvatskih norma iz različitih područja, najvećim dijelom prihvaćanjem međunarodnih, europskih ili norma neke druge države, a samo je 0,2 % izrađeno kao izvorne norme. U skladu s trendovima svjetske nor­mizacije, HZN/TO 46 odlučio se za prihvaćanje postojećih stranih norma u kojima su sadržani provjereni znanstveni, tehnički i iskustveni podatci.

HRN ISO 15489 INFORMACIJA I DOKUMENTACIJA - UPRAVLJANJE SPISIMA
HRN ISO 15489-1:2004 - Informacija i dokumentacija-Upravljanje spisima-prvi dio: Općenito
HRN ISO 15489-2:2004-2:2004 - Informacija i dokumentacija-Upravljanje spisima-prvi dio: Smjernice

Normizacija postupaka upravljanja spisima osigurava da se svim spisima posveti primjerena pozornost i zaštita te da se vrijednost informacija sadržane u spisima može uspješno iskoristiti ukoliko se koriste utvrđeni standardni postupci i procedure.U Hrvatskoj je primjena ove norme u početnoj fazi te se izrađuju prve aplikacije u praksi. Pojedine tvrtke koje surađuju s međunarodnim tržištem primjenjuju sustav ISO standarda i u okviru njega postoji poseban dio koji se odnosi na upravljanje spisima i dokumentacijom koja se odnosi na sustav upravljanja kvalitetom i okolišem. To su standardi ISO 9001 i 9002 i 14001.

Norma ISO 15489 bavi se isključivo upravljanjem spisima-spisovodstvom.Namijenjena je:

• poslovodstvu organizacija,
• stručnjacima za upravljanje spisima, informacijama i tehnologijom,
• osoblju i organizacijama,
• ostalim pojedincima koji su dužni stvarati i čuvati spise. Sustav se odnosi na upravljanje spisima u bilo kojem formatu i na bilo kojem mediju, koji su nastali ili zaprimljeni od strane javne ili privatne organizacije u obavljanju njene djelatnosti, odnosno bilo kojeg pojedinca koji je dužan stvarati i čuvati spise. Treba istaći da HRN ISO 15489 ne obuhvaća upravljanje arhivskim spisima u arhivskim ustanovama.

ISO 5127:2001 INFORMATION AND DOCUMENTATION – VOCABULARY
Ova međunarodna norma je u tijeku prevođenja na hrvatski jezik. Razvoj i djelovanje svake struke podrazumijeva i razvoj stručnog nazivlja, a to se svakako odnosi i na razvijanje nazivlja s područja arhiva, knjižnica i muzeja. Za ova područja ne postoji rječnik, pojmovnik, ili tezaurus na hrvatskom jeziku novijega datuma. S obzirom da ne postoji ažurni rječnik s područja arhiva, knjižnica i muzeja na hrvatskom jeziku, prevođene norme rječnika normirano na međunarodnoj razini pokazalo se najboljim rješenjem. To je svakako poticaj za izradu izvornog nazivlja i stvaranje terminologijskog rječnika.


4. Zaključak
Republika Hrvatska kao i njen segment arhivska zajednica pred velikim je izazovima usuglašavanja zakonodavstva sa europskim i prihvaćanja europskih normi. Hrvatska je u prednosti u odnosu na susjedne zemlje, poput primjerice Slovenije ili Mađarske, gdje su procesi u intenzivnijim fazama, jer može koristiti njihova iskustva kako bi premostila poteškoće na koje su nailazile susjedne zemlje članice. Primjerice, kako bismo se mogli usporediti dovoljan je podatak da je Republika Slovenija usvojila trideset osam normi vezanih uz arhivsku djelatnost. Također, iskustva govore da samo prihvaćanje normi ne znači i kvalitetnu primjenu te treba ocijeniti realne mogućnosti i implementirati u zakonodavstvo provedive odrednice. Svakako da se arhivska djelatnost u teoriji i praksi treba interdisciplinarno proučavati kako bi bila životna i u skladu s vremenom u kojem živimo.

Literatura:
Hrvatski zavod za norme. http://www.hzn.hr
International Organization for Standardization.http://www.iso.ch
Deutsches Institut fűr Normung, www.normung.din.de
Zakon o normizaciji, Narodne novine br. 163/2003.
Pravilnik o načinu osnivanja i rada tehničkih odbora, Narodne novine, br. 86/1998.
Pravilnik o izradbi, izdavanju i objavi hrvatskih normi, Narodne novine br. 7471997.
Uredba o osnivanju Hrvatskog zavoda za norme, Narodne novine br. 154/2004.

I. Bauer, J. Zajec, Prijevod norme ISO 5127:2001 Information and documentation – Vocabulary na hrvatski jezik, Hrvatsko knjižničarsko društvo, Zagreb, 2005. Filozofski fakultet u Zagrebu