II. kongres hrvatskih arhivista,
Dubrovnik, 2005.

Deana Kovačec, arhivist specijalist
voditeljica Matične i razvojne službe
Hrvatski državni arhiv
Zagreb


ARHIVI  -  JUČER, DANAS, SUTRA

Pojavom uređenja ljudske zajednice, raznovrsnih pravnih odnosa, poslovnih transakcija, stjecanja osobnog vlasništva ili privilegija pojavila se i potreba  čovječanstva da iste zapiše, ali da ih i istovremeno počne čuvati. Već u antičkoj Grčkoj u 4 stoljeću pr.Kr. organizirano su se čuvali javni spisi u hramu majke bogova, tj. metroonu pored zgrade sudišta na Atenskom trgu. Daljnjim razvojem ljudskog društva čuvanje dokumenata trebalo je prije svega zadovoljiti državnopravne, a zatim vlasničke i osobne potrebe. Javne isprave su se često čuvale zajedno s privatnim poveljama i to od strane visokih državnih dužnosnika. Pristup dokumentima bio je službene tj. dokazne prirode. Uz ovu karakteristiku pomalo se razvijala i druga, a to je svijest o važnosti dokumenta u povijesnoj prošlosti onoga koji čuva taj dokument. Te dvije različitosti odražavale su se na pristupu, a zatim i na samom čuvanju dokumenta. Stoga se javlja potreba odvajanja registraturnih od povijesnih dokumenata. Kod nas u Hrvatskoj odvajanje se vrši već od 18 stoljeća. Tada se izrađuju i prvi popisi gradiva.  No, do kraja 19. stoljeća ova dva elementa – službeni i/ili dokazni i povijesni stalno su se ispreplitala, a dokumente su čuvale institucije koje su ih i proizvele. Arhivari su bili državni činovnici, završene pravničke naobrazbe, zaposleni u carskoj, kraljevskoj ili državnoj instituciji o čijoj dokumentaciji su vodili brigu. 

Sve veća produkcija papira u registraturama i nagli porast interesa spram povijesti ukazao je na potrebu institucionalnog razdvajanja dokumenata po ova dva principa. Tako je konačno sazrjelo mišljenje o potrebi osnivanja jedne profesionalne i samostalne institucije za čuvanje onih dokumenata koji više nemaju službeni, već samo povijesni karakter. Iako su povijesni arhivi osnivani već tijekom 19. stoljeća, prve samostalne moderne arhivske institucije osnivaju se međutim tek početkom 20. stoljeća. Među prvima je osnovan 1919. godine u Potsdamu njemački Reichsarchiv kao središnji državni arhiv koji je čuvao cjelokupnu dokumentaciju državne provenijencije od 1867. godine, ali i ostalo gradivo nedržavnog porijekla, kao i fotografije i filmske zapise. U Francuskoj revolucija je donijela nagli prekid rada feudalnih institucija i uvela modernu građansku upravu. Tako je još davne 1790. godine osnovan nacionalni arhiv (Archives nationales), koji je tek 1936. godine osnutkom arhivske uprave pod nazivom Archives de France prerastao u samostalnu, arhivsku instituciju u modernom smislu te riječi. Austrijski arhivi, od Haus,Hof-und Staatsarchiva, preko Kriegsarchiva, Finanz und-Hofkammernarchiva do Verwaltungsarchiva i Archiva der Republik ujedinjeni su u jedan zajednički Austrijski državni arhiv tek nakon drugog svjetskog rata 1945. godine. U Velikoj Britaniji poticaj za osnivanje arhivske institucije dalo je udruženje britanskih povjesničara, te je 1838. godine osnovan Public Record Office. No, tek od 1959. godine Public Record Office prerasta u suvremenu arhivsku instituciju, a od 2003. godine ujedinjuju se Public Record office i Historical Manuscripts Commission u  Britanski Nacionalni Arhiv. Iako je od osnutka Američkog povjesničarskog društva još 1884. godine jedna od njihovih glavnih zadaća bila osnivanje samostalne arhivske institucije, američki Nacionalni arhiv osnovan je također u 20 stoljeću. tj. 1934. godine. U Hrvatskoj je 1913. godine izgrađena nova zgrada za Sveučilišnu knjižnicu i Zemaljski arhiv, ali je samostalna arhivska institucija pod nazivom Kraljevski državni arhiv osnovana tek 1923. godine. Princip odvajanja dokumenata na službene (registraturne) tj. dokazne i povijesne odredio je i profil djelatnika u budućim institucijama. Dok su dokazni i dalje ostali u rukama pravnika, dotle su povijesni dokumenti predani povjesničarima. U početku su povjesničari-arhivari morali imati klasičnu naobrazbu i dobro poznavati paleografiju i stare jezike. Terminologija je djelomično posuđena iz muzejske, te su stoga spisi inventarizirani, a popisi su nazivani vodičima. No, vremenom se razlika između rada povjesničara i arhivara sve više povećavala, te je svijest o posebnosti i drugačijem dovela do potrebe utvrđivanja i ujednačavanja principa rada uz poštivanje različitosti, te izrade zajedničkih načela. Tako je stvorena nova disciplina – arhivistika, koju su u početku tretirali kao još jednu pomoćnu povijesnu znanost. No, razvojem suvremenog društva razvijali su se i mijenjali organi uprave, a time i fizionomije fondova koji su stizali u arhivske institucije. Pred arhivare su stavljani sve veći zahtjevi, a njihovo obrazovanje klasičnog povjesničara nije udovoljavalo svim arhivističkim potrebama. Istovremeno je svijest o posebnosti i drugačijem dovela do osnivanja udruga arhivskih zaposlenika, sada nazivanim arhivistima. Među prvima osnovano je udruženje Francuskih arhivista. Još 1904. godine francuski arhivisti su se okupili u želji da zajedničkim naporima pokušaju rješavati zajedničke im probleme. Slijedi zatim Udruženje američkih arhivista (The Society of American Archivists - SAA) koje je osnovano 1936. godine, dok se većina ostalih udruženja osniva nakon drugog svjetskog rata. Godine 1946. osnovano je Udruženje njemačkih arhivista (Verein deutscher Archivare – VdA), a 1947. godine osnovano je Društvo arhivista (The Society of Archivists) u Velikoj Britaniji. Hrvatski arhivisti su prošle godine slavili 50 godišnjicu osnutka Hrvatskog arhivističkog društva. Sva udruženja imala su isti cilj – razvitak arhivske službe, posebno pomoću razvoja arhivske znanosti, te razmjena iskustava i daljnje obrazovanje arhivista. Arhivisti su, kako je već rečeno, i dalje mahom završavali humanističke studije, uglavnom povijest, no arhivističko obrazovanje stekli bi tek u arhivima. Stoga se u to poslijeratno doba osnivaju i prve arhivističke škole ili studiji arhivistike. Najpoznatija europska arhivistička škola  u Marburgu osnovana je neposredno nakon drugog svjetskog rata. Već više od pedeset godina uspješno školuje arhivske djelatnike.

Istodobno s osnivanjem nacionalnih udruženja arhivista teče i povezivanje u zajedničku međunarodnu asocijaciju. Međunarodno arhivsko vijeće (International Councel on Archives - ICA) osnovano je 1948. godine. Zadatak Međunarodnog arhivskog vijeća bio je prije svega pomoći izgraditi suvremene arhivske službe u novom poslijeratnom svijetu. Kao neizostavan i jedan od najvažnijih dijelova tog zadatka bila je i briga o stalnom obrazovanju kadrova u arhivskim institucijama. Zašto? Suvremeno, poslijeratno društvo mijenjalo se neslućenom brzinom u toliko različitim pravcima da je 50-tih i 60-tih godina prošlog stoljeća teško bilo predvidjeti sve vidove  informatičkog društva 21. stoljeća u kojem danas živimo. Stalno obrazovanje arhivista omogućilo bi im praćenje svih promjena koje se događaju u društvu, a odražavaju se u dokumentima državnih, vojnih, gospodarskih i kulturnih organa, kao i u dokumentima istaknutih pojedinaca.

Prve promjene koje su tražile redefiniranje klasičnog pojma arhivskog gradiva desile su se u drugoj polovici 20. stoljeća stvaranjem  prvih filmskih i fotografskih odjela unutar arhivskih institucija, ali i samostalnih filmskih arhiva. Prvi samostalni filmski arhivi osnovani su 1955. godine u Austriji i tadašnjem DDR-u. Tada se i javlja pojam nekonvencionalnog gradiva. I opet se traže dodatna posebna i specifična arhivistička znanja. No ono što se desilo krajem 20. stoljeća malo tko je mogao predvidjeti. Izum i masovna proizvodnja osobnog računala uistinu je revolucionirala svijet. Društvo koje se na početku 19. stoljeća u vrijeme nacionalnih pokreta okrenulo svojoj povijesti i baštini, sada se preobrazilo u globalizirano, post-moderno društvo u kojem apsolutno vlada informacija. Informacija je sve – znanje, moć, vrijeme i novac. A arhivi su u trenutku od čuvara nacionalne baštine postali čuvari informacija.  Što to znači za arhive? Arhivi, do nedavno zagonetna mjesta, s mirisom prašine i romantičarskom predodžbom o prošlosti, moraju postati mjesta na kojima se uspješno upravlja informacijama koje su svima dostupne, ali i zadovoljavaju razne potrebe što šireg kruga javnosti (upravne, kulturne, osobne i dr.). Arhivi moraju postati dio života svakog pojedinca. Najbolji primjer pruža tekst za jednotjedni seminar kojeg je ove godine u mjesecu travnju organizirala Arhivistička škola u Marburgu. «Ciljani javni istupi i prisutnost arhiva u svijesti javnosti su upravo danas u doba smanjenih financijskih resursa osnovni izazov za arhivske institucije. Pozitivna svijest budi interes, osigurava stimulaciju, otvara nove krugove korisnika i stvara potražnju. Takav kurs vodi u različita područja javne djelatnosti i daje konkretne porive za izvođenje manjih projekata. Seminar će dati pregled područja arhivske suradnje s javnosti, različite aktivnosti i korisne medije. Planiranje i organizacija različitih događanja u arhivu, priprema izložbi i arhivsko-pedagoški rad bit će temeljito razmatrani. Arhivska suradnja s tiskom i različite mogućnosti prisutnosti i prezentacije na Internetu samo će zaokružiti seminar».


A što to znači za arhiviste?  Kada je prije pet godina američki predsjednik Bill Clinton završio svoj mandat predao je kao i svi njegovi prethodnici kompletnu pismohranu svoje administracije u takozvanu predsjedničku knjižnicu pod upravom Američkog nacionalnog arhiva. U pismohrani se između ostalog nalazilo i 8 milijuna tzv. digital-born dokumenata. A bio je to tek početak! U Sjedinjenim Američkim državama, Velikoj Britaniji, Kanadi ili Australiji  većina dokumentacije u državnoj upravi proizvodi se u elektronskom obliku. Obraditi takav dokument, zaštititi ga, učiniti ga dostupnim i sačuvati ga za budućnost već sada nadilazi uobičajeno klasično obrazovanje koje većina arhivista ima. A danas u periodu tranzicije (ne samo arhivske) više je nego ikad bitno daljnje obrazovanje kadrova u arhivskim institucijama i dobri programi  stalnog osposobljavanja. Stoga će, kao što su u jednom trenutku u arhivskim institucijama pravnike zamijenili povjesničari, uskoro povjesničare zamijeniti informatičari.