II. kongres hrvatskih arhivista
Dubrovnik, 2005.

dr. sc. Mato Kukuljica
pročelnik Hrvatskog filmskog arhiva
Hrvatski državni arhiv
Zagreb


Pregled aktualnih problema u zaštiti audiovizualnog gradiva

Uvodne napomene
Povjesničari filma prihvatili su da prva projekcija braće Lumiere koja je održana 29. prosinca 1895. u Parizu¹označava početak kinematografskog medija u svijetu. Već 1898. poljski fotograf i filmski snimatelj Boleslaw Matuszewski u svojoj brošuri Novi povijesni izvor upozorava na činjenicu da je potrebno prikupljati, čuvati i zaštićivati filmsko gradivo te istodobno vizionarski sagledava i utvrđuje temeljne zadatke filmskog arhiva. Tek 1980. UNESCO na Generalnoj skupštini održanoj u Beogradu, donosi Preporuku o čuvanju i zaštiti pokretnih slika. Europska konvencija o zaštititi audiovizualnog nasljeđa donešena je tek 2001. godine. Pored zaštite filmskog gradiva predviđa provođenje mjera zaštite specijaliziranih audiovizualnih arhiva i dokumentacija pri televizijdskim kućama. Kada dodamo ovim činjenicma i podatak da su ključni filmski arhivi osnovani tridesetih godina (Pariz, London, Berlin, Moskva, New York i drugi) pa zatim u drugom valu pedesetih godina, nije začudno što je preko 90% svjetske baštine iz pionirskog razdoblja kinematografskog medija zauvijek uništeno. 
Ključni trenuci u povijesti kinematografskog medija "pogubni" za čuvanje filmskog gradiva pored pionirskog razdoblja do 1910. godine su otkrivanje zvuka 1927. Tom prilikom uništeno je 50% filmskog nasljeđa iz nijemog razdoblja kinematografskog medija. Slijedi  pojava acetatne filmske vrpce kao sigurnosnog filma 1951. godine ( u nas 1954.) kada dolazi do masovnog uništavanja filmskog gradiva na nitratnoj filmskoj vrpci. Istraživanje Nacionalnog centra za kinematografiju u Francuskoj utvrđuje da je od 100.000 snimljenih filmova u Francuskoj sačuvano samo 20.000 naslova. 


Projekti zaštite filmskog gradiva
Hrvatska kinoteka kao nacionalni filmski arhiv utemeljena je 1979. kad su već izvršene mnoge devastacije filmske baštine  i do danas ostaje «crna» rupa u hrvatskoj filmskoj baštini tj. nestali su ili su uništeni svih 25 dugometražnih igranih filmova snimljenih u razdoblju od 1917. do 1925². 

- presnimavanje filmskog gradiva (do 1954) s nitratne filmske vrpce na sigurnosnu filmsku vrpcu
Temeljni zadatak pred kojim se našla Hrvatska kinoteka koja je započela svoj rad bez ijednog metra filmskog gradiva bio je nakon preuzimanja filmskog gradiva koje je bilo na depozitu u Jugoslavenskoj kinoteci presnimavanje filmskog gradiva s nitratne vrpce na sigurnosnu vrpcu³ filmsko gradivo nastalo u razdoblju od 1904. do 1941., te od 1945. do 1954.       
U projektu koji je odobrio Hrvatski sabor na taj način trajno je zaštićeno 9 dugometražnih igranih filmova te 467 naslova kratkometražnih filmova i to najveći dio iz vrijedne filmske zbirke Škole narodnog zdravlja "Andrija Štampar" koja je sustavno djelovala od 1927. do 1960. godine.


- izradba zamjenskog izvornog filmskog gradiva
Druga metoda zaštite filmskog gradiva jest izradba zamjenskog izvornog filmskog gradiva (interpozitiva ili dublpozitiva) te sigurnosnih kopija. Prilikom preuzimanja filmskog gradiva iz spremišta producenata ustanovljeno je da producenti u posljednjih 50 godina nisu uzrađivali zamjenske izvorne materijale zbog uštede od cca 25 000 EUR-a, već su sve kopije radili izravno iz originalnog negativa. U projektu tzaštite Nacionalne filmske zbirke novo zamjensko izvorno filmsko gradivo rađeno je za one filmove koji nisu imali niti jedan zamjenski izvorni materijal a ni sigurnosnu kopiju. 
Riječ je o gradivu koje je uglavnom nastalo u razdoblju od 1954. do 1979. godine kad je donesen Zakon o kinematografiji s obvezom predaje sigurnosne kopije Hrvatskoj kinoteci. Tek Projektom cjelovite zaštite i restauracije Nacionalne filmske zbirke Hrvatska kinoteka u nastoji ispraviti pogreške neprimjerenog čuvanja filmskog gradiva u spremištima producenata, te nepravodobne izrade zamjenskog izvornog filmskog gradiva.

- zaštita filmskog gradiva na substandardnim formatima (9,5mm i 8mm)
Posebni projekt predstavlja zaštita vrijednog filmskog gradiva na substandardnim formatima 9,5 i 8 mm standard (od 1927. do 1970). Jedna od tradicija hrvatskog filma, pored sustavne proizvodnje nastavnog filma od dvadesetih godina do polovice osamdesetih godina, jest ustrajan rad na amaterskom ili neprofesijskom filmu, kako danas nazivamo tu vrstu filma. Zahvaljujući angažmanu pionira hrvatskog filma dr. Maksimilijana Paspe i Oktavijana Miletića, godine  1928. osnovan je kinoklub Zagreb i to usmjrenje nazočno je i danas u produkciji eksperimentalnog, avangardnog, dječjeg filma što Hrvatsku stavlja na visoko mjesto u europskoj i svjetskoj tradiciji ove vrste filma. 
Inovacijskim postupkom snimatelja i redatelja Hrvoja Sarića uspješno su povećani ovi "mali" formati 9,5 mm i 8mm na 35mm filmsku vrpcu, koja je do danas profesionalni format. Filmsko gradivo posebno iz razdoblja do 1940-te godine prebačeno na 35mm filmsku vrpcu postalo je dostupno javnosti, istraživačima, studentima, povjesničarima filma. Na taj način postali su dostupni javnosti vrijedni filmovi Oktavijana Miletića, Maksimilijana Paspe i drugih filmskih amatera. Ovim projektom zaštićeno je ukupno 208 naslova.⁴

- projekt pune zaštite i restauracije originalnih negativa
1995. pokrenut je projekt pune restauracije originalnih negativa (koji su bili u kameri) i zvučnih zapisa jer je utvrđeno da će dosadašnjim načinom zaštićivanja i brojem zaštićenih filmova, jednostavno nestati pojedini dugometražni i kratkometražni filmovi. Zahvaljujući razumijevanju Ministarstva kulture bitno su povećana financijska sredstva za zaštitu i restauraciju Nacionalne filmske zbirke. 

U razdoblju od 1995. do 2004. godine  zaštićeno je i restaurirano:
- 65 dugometražnih igranih filmova, 
- 182 animirana filma i 
- 154 dokumentarna filma. 

U realizaciji ovog projekta pored djelatnika Hrvatske kinoteke sudjelovali su vanjski suradnici. Najsloženiji zadatak u pripremi filmskog gradiva za laboratorijske postupke kopiranja jest pregled svakog kvadrata svih sačuvanih materijala jednog filma. Zatim se na temelju izvršene ekspertize vrši popravljanje filmske vrpce, čišćenje i pranje. Tek tada se utvrđuje potreba izradbe novih zamjenskih izvornih materijala za svaki pojedini film. Svoj doprinos u zaštiti i restauraciji filmskog gradiva ovih 25 godina dale su generacije stručnjaka Laboratorija Jadran filma. Kad je riječ o filmu u boji radi se o izradbi interpozitiva, internegativa, ton negativa nakon što bi se predhodno izradila nulta i korekciona kopija.  
Ovaj odgovoran i složen posao rađen je samozatajno daleko od očiju javnosti, kao i svi drugi već realizirani projekti, sa svješću da ukoliko to ne uradimo u datom trenutku mnogi će filmovi ili izblijediti, ili će kao kod filmova H-8 (N. Tanhofer) i Rondo (Z. Berković) doći do odvajanja emulzije od baze filma pa će time doći do njihovog definitivnog uništenja5. 


Neprimjerena pohrana filmskog gradiva
Sva temeljna oštećenja filmske vrpce koja možemo pratiti u posljednih 25 godina rezultat su neadekvatne pohrane u spremištima producenata u kojima je vlaga često bila 90% a temperatura je imala oscilacije od 5 stupnjeva C zimi do 30 stupnjeva C u ljetnim mjesecima. Znanstvenim istraživanjima o trajnosti i ponašanju filmske vrpce u određenim uvjetima u posljednjih 15 godina intenzivno se bave znanstvenici u tri ugledna znanstvena instituta za plastične mase u Rochesteru, Manchesteru i Madridu. Prema njihovim znanstvenim rezultatima filmovi Breza (A. Babaja) iz 1966., "Tko pjeva zlo ne misli" (K. Golik) iz 1970. i drugi filmovi iz pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina nisu mogli "preživjeti" ni na koji način i ostati sačuvani u obliku u kojem su pronađeni. 

Vrsnom stručnom pripremom, popravcima vrpce originalnih negativa i ton negativa, korištenjem metode "mokrog" kopiranja uz niz očitanja svjetla i proba na kraju su dobiveni rezultati i do 30% poboljšanih boja, bolje  gustoće i kontrasta uz bitno smanjenje mehaničkih oštećenja. Nova poliester filmska vrpca Eastman Kodak omogućuje ovim filmovima u uvjetima od 10 stupnjeva C i 35% vlage trajanje i preko 300 godina.

- filmska vrpca s acetatnom podlogom
Svi filmovi snimljeni u razdoblju od 1954. do 1995. snimani su na acetatnoj – kiseloj podlozi, podložni su utjecaju visoke vlage i temperature pa ako ih čuvamo na 21 stupnju C i 50% vlage samo 21 mjesec kiselost će narasti do razine koju ocjenjujemo brojkom 3 što znači razlaganje filmske vrpce bez mogućnosti popravka osim hitnog presnimavanja, da bi se sačuvao filmski zapis i spriječilo kontaminiranje filmskog gradiva u spremištu, primjer filma "Samo jednom se ljubi" (R. Grlić). 
Filmski arhivisti dobili su precizne zadatke od znanstvenih institucija što činiti s trajnom pohranom filmskog gradiva: ako čuvate filmsku vrpcu na 2 stupnja C i 30% vlage, filmsko gradivo sačuvat ćete slijedećih 900 godina. Ako istu vrpcu čuvate na 30% vlage i 21 stupanj C onda će se njen vijek trajanja smanjiti na 70 godina. Nije začudno što su u posljednih 5 godina veliki europski filmski arhivi započeli ili izgradili nova filmska spremišta (Lisabon, Madrid, Bologna, Helsinski) i čuvaju filmsko gradivo na temperaturama od 2 do 5 stupnjeva C i 30% vlage. 
Mehanička oštećenja originalnih negativa nastala su jer se nisu pravodobno izrađivali zamjenski izvorni materijali i sve su kopije rađene izravno iz originalnog negativa što je nedopusrivo. Prema iskustvu djelatnika Hrvatske kinoteke a to producenti dobro znaju, mehanička oštećenja morala su se dogoditi jer je originalni negativ korišten više od 20 ili 30 puta iako je po svim svjetskim standardima dozvoljeno korištenje samo 4 do 5 puta⁶. Ono što nas danas i nadalje zabrinjava u pohrani novo snimljenih filmova da se ništa nije promijenilo u radu producenata.
Ukupan napor djelatnika Hrvatske kinoteke, Laboratorija Jadran filma i svesrdna pomoć Ministarstva kulture rezultirali su činjenicom da smo restaurirali oko 40% dugometražnih igranih filmova, 30% dokumentarnih filmova te 70% animiranih filmova. Važno je u budućnosti nastaviti ovaj proces istim temom da bi se hrvatska baština sačuvala u cjelini a novi mediji pomoći će uvođenju novih metoda digitalne restauracije te popravljanja stanja velikog broja crtanih filmova koje je zbog poliranja i matiranja vrlo teško restaurirati jedino se mogu konzervitati u postojećem stanju. 
Zaseban problem je digitalna restauracija  dugometražnog igranog filma "Kad čuješ zvona" (A. Vrdoljak, 1969) čiji je originalni negativ izgubljen jer je protuzakonito u vrijeme nastanka poslan u inozemstvo radi kopiranja pa je zaštitu ovog filma  bilo moguće provesti samo iz postojećih kopija čime je ovaj film izgubio 50% informacija kad je riječ o gustoći slike, oštrini slike te ukupnom slikovnom zapisu.
Svi ovi zaštićeni i restaurirani filmovi posljednjih 10 godina zaštićeni su fotokemijskim procesom uz uporabu "wet gate" metode kopiranja na vrlo kvalitetnoj Eastman Kodakovoj poliester filmskoj vrpci što im garantira vijek trajanja najmanje 300 godina ovisno o uvjetima čuvanja. 


Zaštita video gradiva na elektronskom i digitalnom zapisu
Otvoreno pitanje pred svim filmskim arhivima u Europi i svijetu jest kako zaštiti filmove koji su izvorno snimljeni na video zapisu ili digitalnom mediju jer još uvijek nije pronađen digitalni format za trajnu pohranu digitalnih podataka. Kod nas se može dogoditi da ćemo sačuvati dokumerntarni zapis Šibenska luka iz 1904. a veliko je pitanje što će se dogoditi za 10 godina s dokumentarnim zapisima na video vrpcama snimljenim u hrvatskoj kinematografiji u razdoblju od 1990. do 2005. Riječ je je o oko 2500 naslova kratkometražnih i srednjemetražnih filmova. 
Na posljednjim Kongresu Svjetskog udruženja filmskih arhiva (FIAF) održanog u lipnju 2005. godine u Ljubljani na upit kako zašiti video gradivo na raznim formatima (VHS, Betacam, UMATIC) odgovor je stručnih djelatnika Danskog filmskog instituta⁷ koji ima veliko iskustva u produkciji i zaštiti filmova na digitalnom mediju bio je: za sada je jedino je rješenje svo gradivo presnimiti na digitalnu Betu! Nakon 15 godina slijedi novo presnimavanje na neki novi format. Kolika financijska sredstva, oprema, stručni djelatnici i stalno smo na početku. Sizifov posao.


- video gradivo iz Domovinskog rata
Posebno je ugroženo gradivo snimljeno na VHS kazetama čiji je vijek trajanja 15 godina. Potrebno je hitno izvršiti popis svog gradiva, valorizaciju snimljenog materijala od početka stvaranja hrvatske države sve do završnih oslobodilačkih operacija Bljesak i Oluja, izraditi prioritetne liste presnimavanja na digitalni medij. Takav centar s opremom i stručnim djelatnicima morao bi odmah započeti djelovati pri Hrvatskom memorijalnom dokumenatacijskom centru Domovinskog rata. Ovaj centar započeo je stvarati cjelovitu bazu podataka svog snimljenog video gradiva o nastanku hrvatske države i Domovinskog rata koje se nalazi u Hrvatskoj televiziji, Hrvatskom informativnom centru, Ministarstvu unutarnjih poslova, Ministarstvu obrane, kod privatnih imatelja ovog gradiva, posebno kod filmskih snimatelja koji imaju vlastite privatne zbirke. 
Nažalost zbog nepravodobnog osnivanja ovog centra veliki dio video gradiva već je u fazi razgradnje slikovnog zapisa i neće ga biti moguće restaurirati i zaštiti.


Otvoreno pitanje zaštite audiovizualnog gradiva

-  zvučni zapisi
U posljednjih 50 godina stvoreno je  izuzetno vrijedno i opsežno gradivo zvučnih zapisa pri regionalnim, gradskim i privatnim radiostanicama. Osim internih pravilnik o čuvanju određenih zvučnih zapisa ne postoji stručno tijelo koje bi utvrdilo kriterije i prioritete u čuvanja pojedinih zapisa a ni program edukacije arhivista za nadzor nad ovim gradivom. Arhivska služba nije spremna i nema rješenja u slučaju kad pojedine radiostanice žele predati fono gradivo iz razdoblja od prije trideset i više godina na trajnu pohranu u državne arhive. 
Takvo gradivo traži provođenje mjera zaštite, restauracije i presnimavanja na digitalni medij. Mreža državnih arhiva odgovarala bi takvim specijaliziranim centrima u kojima bi radili stručno obučeni arhivisti, stručnjaci za tonsko presnimavanje s potrebnom opremom gdje bi se navedeno odabrano fono gradivo predavalo, trajno pohranjivalo i sustavno nakon mjera zaštite i restauracije presnimavalao na digitalni zapis. To se posebno odnosi na stare magnetofonske vrpce ili stare nosače zvuka, kao što su šelakove i decelitne gramofonske ploče. 
Arhivsko vijeće moralo bi razmotriti ovu situaciju zajedno s predstavniciam najjačih radio stanica, posebice Hrvatskim radijom koji ima preko milijun zvučnih zapisa. Iz prakse sudjelovanja u radioemisijama poznato mi je da se prilozi redovito brišu radi uštede na magnetofonskim vrpcama koje su još uvijek u uporabi.
U trajnoj pohrani postoji veliko iskustvo koje pokazuje da posebne zaštitne  magnetofonske vrpce mogu sačuvati zapis i do 50 godina ovisno o uvjetima pohrane. Nažalost, malo tko se koristi preporukom znanstvenih instituta koji analiziraju i istražuju ponašanje ove vrste gradive u određenim uvjetima. Posebni uvjeti za dugotrajnu pohranu i čuvanje zvučnih zapisa su spremišta s temperaturom od 18 stupnjeva C i 50 % vlage. Spremišta moraju bitit osigurana od mogućih udara koji će dovesti do demagnitiziranja  posebno magnetofonskih vrpci što vrijedi i za video vrpce (video vrpce na starim formatima, U-matic, VHS, Betacam vrpce).


Izvori:
Kukuljica, Mato: Zaštita i restauracija filmskog gradiva, Hrvatski državni arhiv-Hrvatska kinoteka, Zagreb, prosinac 2004.,
Marie France, Calas i Jena Mark Fontaine, La Conservation de Documents Sonores, Curs Editions, Paris 1996., 
Honorre, Paul, A Handbook of Sound, Recording, A Text for Motion Picture and General Sound Recording, New York, London, A.S. Barnes - Thomas Yoseloff, 1980.,
Mohlhenrich, Janice, Preservation of Electronic Formats, Highsmit Pres, W 5527 Higlway 106, Fort Atkinson, Wisconsin,
Konvencija o zaštiti europskog audiovizualnog nasljeđa, Vijeće Europe, Strasbourg, 2001., 
Preporuka o čuvanju i zaštiti pokretnih slika, UNESCO, Generalna skuština, Beograd, 1980.,
Zakon o arhivskom gradivu i arhivima, Narodne novine 105/1997. 

¹ Prva projekcija "živućih fotografija" održana je u prostorijama Kola, današnje Akademije dramske umjetnosti 7. listopada 1896.
² Postoje nepotvrđene informacije sudionika iz tog vremena da su 1945. godine uništavani navedeni igrani filmovi uz drugo filmsko gradivo kao ostaci malograđanskog društva što je neprocjenjiva  šteta za hrvatski film i kulturu u cjelini.
³ Jedna od navećih zabluda u povijesti nastanka kinematografskog medija, posebno na području zaštite filmskog gradiva jest uvjerenje o konačnom pronalaženju sigurnosne filmske vrpce u filmskoj vrcpi s acetatnom podlogom. Čudi uspavanost svjetskih arhivskih filmskih institucija i njihovih stručnjaka jer odmah su morali biti svjesni da je acetatna podloga nestabilna i podložna vlazi i temperaturi. Iako 1955. pojedini američki stručnjaci otvaraju pitanje dugotrajne pohrane ove nestabilne filmske vrpce. Tek pojavom vinegar syndroma, tečkih oštećenja filmske vrpce zbog povećane kiselosti filmske vrpce koja je zahvatila spremišta pojedinih europskih filmskih arhiva,  ti filmski arhivi početkom devedesetih godina pokreću znanstvena istraživanja o trajnosti filmske vrpce, na čelu s Kraljevskom kinotekom u Bruxellesu.
⁴ Kukuljica, Mato: Zaštita i restauracija filmskog gradiva, Hrvatski državni arhiv-Hrvatska kinoteka Zagreb, 2004. godina
⁵ ovaj gotovo nerješiv problem uspješno je obavio filmski tehnolog Ernest Gregl koji je milimetar po milimetar emulzije lijepio na bazu filmske vrpce i to originalnog negativa da bi mogao proći kroz stroj za kopiranje. Na kraju je to uspjelo. Izrađen je novi dublpozitiv a iz njega dublnegativ iz kojeg se može izraditi preko dvadeset novih kopija. Da nismo uspjeli spasiti originalni negativ koji je bio u kameri, ovi bi se filmovi morali kopirati iz preko trideset godina starih i teško oštećenih zamjenskih izvornih materijala. To bi značilo gubitak najmanje 20-30% oštrine i gustoće slikovnog zapisa.
⁶ pojedine zemlje u svoje Zakone o kinematografiji unose i obvezu izradbe interpozitiva svakog novoproizvedenog filma koji se pored originalnog negativa predaje nacionalnom filmskom arhivu na trajnu pohranu kao dvostruka zaštita
⁷ Poznato je da ovaj ugledni Institut promovira skandinavski projekt "štedljive filmske proizvodnje" i 50% posto godišnje produkcije je na digitalnom mediju, ostatak na super 16mm vrpci a u 2005. godini samo jedan dugometražni igrani film proizveden je na 35mm vrpci.