Kušen, Dražen: Arhivi i mogućnost njihova udjela u odgoju za društveno-povijesnu odgovornost

II. kongres hrvatskih arhivista,
Dubrovnik 2005.

Mr. sc. Dražen Kušen, arhivist spec.
Odjel nadzora nad pismohranama
Državni arhiv u Osijeku
Osijek

ARHIVI I MOGUĆNOST NJIHOVA UDJELA U ODGOJU ZA DRUŠTVENO-POVIJESNU ODGOVORNOST

U radu se prezentiraju razlozi i mogućnosti doprinosa arhiva i arhivskih djelatnika u odgoju za društveno-povijesnu odgovornost. Potreba vrednovanja, čuvanja, tumačenja i korištenja povijesnih izvora osjeća se u svakom organiziranom ljudskom društvu. Radi se o dokumentima važnim za pojedinca i zajednicu. Odgovoran pristup toj problematici oblikovao je i posebnu arhivsku djelatnost koja u tome smislu ima profesionalnu ulogu. U skladu s etičkim načelima struke, takav intelektualni rad podrazumijeva pojačani osjećaj odgovornosti za humanitet, dostojanstvo pojedinca, međuljudsku solidarnost i povijesnost. Pojavljivanje raznih neutemeljenih i neobjektivnih tumačenja povijesnih činjenica zahtijeva da se kod pojedinca i u društvenoj cjelini razvija osjećaj za društveno-povijesnu odgovornost koja se uvelike ocrtava u odnosu prema samim povijesnim izvorima. Oni su, naime, osnova slike pojedinoga vremena i njegovih ukupnih prilika. Arhivska služba u Hrvatskoj ima zakonsku podlogu, povlaštenu mogućnost i moralnu obvezu da u tome smislu svojim utjecajem doprinosi odgoju pojedinca i zajednice. Njezina je posebna vrijednost u mogućnosti pružanja iskustvenoga susreta pojedinca s arhivskim izvorom i njegovom vrijednošću u kontekstu cjeline povijesti. U radu se donose i konkretne radionice kao primjeri prezentiranja problematike i edukacijskog pristupa raznim dobnim i društvenim skupinama.

Ključne riječi: arhivi, odgoj, društvo, povijest, odgovornost

Uvod

Otkada postoji pisana riječ, čovjek se osjeća odgovornim da ju očuva i prenese budućim generacijama. U istome smislu, čovjek je nastojao i nastoji kod članova svoje zajednice razviti svijest o vrijednosti onoga što je zapisano i svijest odgovornosti za trag i vjerodostojno svjedočanstvo života i djelovanja zajednice. S druge strane, ukoliko želi zatrti

trag drugoga, čovjek tijekom povijest i danas nastoji otuđiti ili uništiti njegove pisane tragove.
Sve se to posebno odnosi na one dokumente koji imaju osobitu vrijednost i dokaznu snagu, bilo za pojedinca, bilo za zajednicu. Pozitivan stav prema pisanoj riječi takvoga sadržaja vremenom je oblikovao i posebnu arhivsku službu i djelatnost koja se u posljednjih stotinjak
godina oblikovala i kao znanstvena disciplina, i kao struka koja ima određenu ulogu u organiziranom društvu. Dakle, na istom zadatku prepoznajemo i zauzetost struke i interesširoke populacije.

Arhivi i arhivski djelatnici u kontekstu svoga rada i skrbi koju poduzimaju, u prošlosti i danas, u velikoj su mjeri stvarni vrednovatelji, odabiratelji i čuvari memorije društva. Tim svojim djelovanjem oni stvaraju temelj za oblikovanje slike o pojedinom vremenu, jer selektivnim pristupom odabiru i čuvaju, odnosno izlučuju i uništavaju dokumente i informacije o tome vremenu. Oni tako utječu na široku populaciju, na sveukupnu zajednicu i njezin odnos prema povijesti. U tome smislu je njihova odgovornost za sliku društvene zajednice, a time i za njezinu budućnost koja se gradi na korjenima prošlosti i pozornici sadašnjosti, itekako velika.

Arhivist-intelektualac i odgovornost

U jednom članku pod naslovom Intelektualac i odgovornost, Vaclav Havel pokušava definirati intelektualca i njegovu ulogu u društvenoj i općenito u svjetskoj stvarnosti u odnosu

na fenomene koji čine i oblikuju svijet u kojem živimo. On intelektualca vidi kao osobu koja je svoj život posvetila razmišljanju u općim okvirima o stvarima ovoga svijeta i to o širem kontekstu stvari. Naravno da to, osim intelektualaca, čine i mnogi drugi, no intelektualac to čini na profesionalan način: proučava, čita, poučava, piše, objavljuje i obraća se javnosti.¹ U
takav kontekst razmišljanja o intelektualcu pokušajmo postaviti arhivskoga djelatnika, poglavito arhivistu. On je po svojoj funkciji onaj koji treba stvarnost kojom raspolaže - dokumente, proučavati, čitati, opisivati i prezentirati u širem kontekstu, kako bi ih mogao učiniti pravovaljano dostupnima i korisnima drugima.

Havel, razmatrajući tu temu povijesno i u suvremenosti, razlikuje intelektualca koji se stavio u službu stanovitoga utopizma, ideologije ili holističkog pristupa svijetu, od onoga drugoga, prema njemu ispravnoga, koji fenomene promatra globalno i spoznaje njihov širi kontekst. Takav se intelektualac s pojačanim osjećajem odgovornosti ne poistovjećuje s ideologijom nego se poistovjećuje s ljudskošću, njezinim dostojanstvom i međuljudskom solidarnošću. Takav intelektualac, prema Havelu, njeguje snošljivost i borbu protiv zla i nasilja, promiče ljudska prava i bori se za njihovu nedjeljivost.²Nisu li u tim konotacijamaprepoznatljive ideje i normativi koje čitamo u Etičkom kodeksu arhivista? On je doduše službeno deklariran i usvojen tek u Pekingu 1996. godine ali je, bez obzira na noviju deklarativnost, prisutan u stavovima i djelovanju svih vrijednih i zaslužnih arhivskih djelatnika kroz povijest sve do danas.

Odgovornost arhivskih djelatnika za oblikovanje društvene stvarnosti i njezine istinoljubive povijesti, dakle, ne proizlazi samo iz njihove usko postavljene profesije i definicija koje su sadržane u okviru profesionalne etike. Štoviše, njihova (naša) odgovornost proizlazi u prvom redu iz humaniteta i međuljudske solidarnosti koja treba biti duboki temelj svakog intelektualnog djelovanja, pa tako i arhivističkoga koje presudno oblikuje memoriju zajednice.

Opća potreba izgradnje društveno-povijesne odgovornosti

Svojevremeno je u prvoj polovici devedesetih godina 20. stoljeća u okvirima suvremene hrvatske historiografije vođena rasprava koja je u potki imala odgovornost povjesničara za objektivnu istinu i njezine interpretacije.³ Sličnu problematiku prepoznajemo i danas posvuda u svijetu. Nećemo se osvrtati na konkretne stvari iz hrvatske historiografije na koje se članci odnose, niti na osobe koje su raspravu vodile. Mi se osvrćemo na sam fenomen takvih rasprava koje pokazuju da se u historiografskom radu uvijek treba polaziti od objektivnih i dostupnih izvora i potom ih primjereno i kontekstualno tumačiti. Nažalost, i kod ponekoga povjesničara i kod šireg kruga ljudi koje povijest zanima, naići ćemo na osobe koje ne poznaju i ne vrednuju arhivsko gradivo kao izvor ili ga, pak, namjerno i tendenciozno ignoriraju. U smislu mijenjanja i eliminiranja takvih pristupa povijesti i takvih stavova o povijesnim izvorima, potrebno je učiniti iskorak i dati svoj obol u izgradnji društveno-povijesne odgovornosti. To osobito treba učiniti ukoliko se kao društvo želimo odmaknuti od bilo koje ideologije i tendencioznog pristupa u tumačenju vlastite i tuđe prošlosti i sadašnjosti.

Već spomenuti i slični članci i rasprave upućuju na zaključak kako je neophodno da se za odgovornost u društveno-povijesnom kontekstu pojedinac i društvo odgaja u kontinuiranom procesu školovanja od najniže do najviše razine. Izgrađena odgovornost pojedinca i zajednice za utemeljenu povijesnu istinu danas je prijeko potrebna. Naime, u suprotnome, suvremeni utilitaristički pristup i moć trenda, potpomognuti težnjama proizvoljnih tumačenja, stvorit će neodgovorni pristup i povijesti i sadašnjosti. U tome slučaju gradi se izopačeni društveni identitet, često utemeljen u proizvoljnoj i trenutno potrebnoj i korisnoj konstrukciji – surogatu povijesne istine.

Bilo bi zanimljivo provesti istraživanje elemenata odgoja za društveno-povijesnu odgovornost kroz školske programe na svim razinama, ali to izlazi iz okvira ovoga rada i ove teme. Mi naime želimo tu stvar promotriti iz arhivističkog aspekta. S jedne strane u smislu onoga što je načelno zacrtano, a s druge strane u smislu onoga što je praktično moguće, kako bi dali vlastiti obol u odgoju pojedinca i zajednice za društveno-povijesnu odgovornost. Arhivi i arhivsko gradivo, kao i oni koji o njemu vode cjelovitu brigu, u tom procesu nikako nisu zaobiđeni. Na njima je višestruko naglašena odgovornost za očuvanje, dostupnost, društveno vrednovanje i korištenje gradiva i u njemu sadržanih vjerodostojnih informacija. O tome uvelike ovisi oblikovanje društvenog i nacionalnog identiteta u svakom vremenu.

Načelno zacrtane i stvarne mogućnosti doprinosa arhivske službe

Arhivska služba u Republici Hrvatskoj ima svoje zadaće i djelokrug rada definirane Zakonom o arhivskom gradivu i arhivima (NN105/97). Između ostalih zadaća, koje se tičuzaštite, obrade, čuvanja i korištenja arhivskoga gradiva u arhivima i izvan njih, arhivske ustanove imaju mogućnost i zadaću samostalnog priređivanja ili sudjelovanja u kulturnim, znanstvenim i uopće društvenim sadržajima koji mogu biti izravno ili posredno povezani s arhivskim gradivom i arhivskom djelatnošću.⁴

Arhivi po svojoj osnovnoj funkciji imaju u društvu primarnu ulogu čuvara izvora memorije i posredovatelja vjerodostojne informacije o svakom, pa tako i o sadašnjem vremenu. Oni su, dakle, nezaobilazna spona u izgradnji identiteta jedne društvene zajednice. Ranije obrazložena važnost povijesne istine utemeljene na izvoru, nuka arhivske djelatnike da porade na tome kako bi se izvorno gradivo za koje skrbe u arhivskim ustanovama i izvan njih primjereno vrednovalo od strane pojedinaca i zajednice u cjelini. Arhivski djelatnici znaju, osobito ravnatelji područnih arhiva, kao i oni koji rade u službama zaštite i nadzora nad pismohranama, kako je to često težak zadatak. U prvom redu je potrebno postići da se arhivsko gradivo primjereno vrednuje od strane odgovornih osoba zajednice, što nije uvijek jednostavno i po sebi razumljivo, a onda i od svakoga pojedinca koji može doći u doticaj s gradivom, bilo onim koje je već preuzeto i dostupno u arhivskim ustanovama, bilo onim koje smatramo arhivskim gradivom u nastajanju.

Poosobljivanje popularizacije arhivskoga gradiva i djelatnosti u društvu

Poticanje zanimanja za arhivsko gradivo i arhivsku djelatnost na društvenom planu općenito, izložbama, predavanjima i drugim manifestacijama, samo po sebi ne bi imalo svoju svrhu ukoliko se ne bi reflektiralo na izgradnju osobnoga stava pojedinoga člana društvene zajednice prema vrijednosti dokumentacijske kulturne baštine koja se čuva u arhivima i izvan

njih. Iskustvo koje arhivi imaju pri organiziranju takvih manifestacija varira od sredine do sredine i od prilike do prilike. Slično je također iskustvo službe nadzora nad pismohranama u njezinom redovnom kontaktiranju sa stvarateljima i imateljima. Njihova svijest i osjećaj vrijednosti onoga što stvaraju i čuvaju varira u rasponu od apsolutnog prihvaćanja odgovornosti i stručne pomoći pa sve do potpunog odbijanja bilo kakve suradnje, nepriznavanja ingerencije arhivske službe, niti opće vrijednosti dijela vlastitoga gradiva.

Međutim, u kontekstu privatnosti (obitelj, pojedinac) uglavnom se shvaća trajna potreba i vrijednost osobnih dokumenata za ostvarivanje pojedinih prava i mogućnosti, odnosno njihove vrijednosti u širem kontekstu, pa se uglavnom i primjereno vrednuju i brižno čuvaju. Slično je i s privatnim imateljima gradiva koje je nastalo u službenom poslovanju pravnih subjekata u privatnom vlasništvu.

Razvidno je, dakle, da je potrebno napor usmjeriti na pojedinca kod kojega treba izgraditi osobni vrijednosni pristup dokumentu i informaciji koju sadrži. Takav stav kod pojedinca doprinosi izgrađenijem stavu društva prema arhivskoj problematici, ali ne poradi nje same, nego poradi društveno-povijesne odgovornosti bez koje nema istinoljubivoga pristupa povijesti. U suprotnome se susrećemo s neutemeljenim ali učinkovitim konstrukcijama koje se serviraju kao dnevno-politički surogati povijesne istine.

Da li je to problematika kojom se trebaju baviti državni arhivi i njihovi djelatnici?

Pitanje je na mjestu i na njega treba primjereno odgovoriti. Mreža državnih arhiva danas je u Hrvatskoj praktično jedina redovna arhivska djelatnost koja ima svoju područnu i stvarnu nadležnost. Zbog svoga funkcionalnoga unikuma, dakle, bez obzira na pridjev „državni“ u svome nazivu, ona zapravo ima višerazinski karakter: državni, regionalni i lokalni. Stoga je logično da područnim arhivima i njihovim djelatnicima, zajedno s matičnim Državnim arhivom u Zagrebu, Hrvatskim arhivskim vijećem i stručnim društvima, na srcu treba biti ne samo ustrojena arhivska djelatnost koja funkcionira, nego prije svega arhivska problematika kao takva. Pod tim podrazumijevamo sve ono što u razvojnom i oblikovnom smislu treba poduzimati kako bi oni koji se njome bave na što bolji i prikladniji način ispunili ulogu koju njihovo zvanje i znanje od njih zahtijeva i očekuje.

Kao takvi, u suvremenom okruženju informacijskoga društva, u odgojno-obrazovnim procesima od osnovnog do visokoga školstva, arhivi mogu i trebaju biti bitna spona u izgradnji društveno-povijesne odgovornosti pojedinca i društva u cjelini.

Naglašena vrijednost arhivskih mogućnosti - iskustveni pristup

Arhivski djelatnici mogu pružiti ciljani osjetilni susret pojedinca s dokumentom i vjerodostojnom informacijom kakav je bilo kome drugome teško postići. Takav susret samo u arhivskoj ustanovi može biti iskustven te stručno i kompetentno tumačen i vođen. U kontekstu redovnog odgojno-obrazovnog procesa takav susret može imati presudnu ulogu u izgradnji odnosa pojedinca prema gradivu i informaciji lokalnoga, regionalnog ili širega karaktera, koju ono u sebi nosi i predstavlja kao izvorna pisana kulturna baština.

Kako bi se kod pojedinca mogao razviti osjećaj za društveno-povijesnu odgovornost, potrebno je da shvati vrijednost pojedinačnog dokumenta, u najširem značenju te riječi, i važnosti njegova vrednovanja i kontroliranog čuvanja odnosno uništavanja. U tome smislu, u

okviru ovoga rada donosi se i nekoliko radionica koje mogu poslužiti kao model pristupa raznim uzrastima i društvenim skupinama u tumačenju arhivske službe i uloge u društvu, te vrijednosti arhivskih izvora. To je posredni put kojim arhivske ustanove i djelatnici mogu datisvoj obol u izgradnji društveno-povijesne odgovornosti kod pojedinca i u cjelini društva.

Za održavanje radionica koje se u radu donose, odnosno za posredovanje nekih drugih ciljanih sadržaja koji se u tome smislu mogu kreativno organizirati, mogu poslužiti mnoge redovne i izvanredne prilike koje imamo na raspolaganju:

- obilježavanje tjedna arhiva;
- povremeno organiziranje prigodnih predavanja i radionica po odgojno-obrazovnim ustanovama;
- povremeni ili sustavni rad s naprednim povjesničarima, u suradnji s ostalim ustanovama ili društvima (osnovnim i srednjim školama, društvima za hrvatsku povjesnicu);
- povremeni ili sustavni studijski (seminarski) rad sa studentima povijesti i srodnih znanosti.

U ovom radu su ponuđene već oblikovane radionice kako bi se koordinatorima predložila cjelovita struktura i dinamika tijeka radionice. Potrebno je, međutim, uočiti i pretpostaviti očekivanja i interese polaznika ovakvih susreta. Svaki će voditelj uočiti koji su interesi njegove skupine te će i sam moći mijenjati sadržaj, redoslijed ili sredstva ponuđenih aktivnosti. Ovdje, dakle, donosimo samo prijedloge, a svatko tko se odluči za ovakav pristup ciljanim skupinama, pronaći će najbolji način rada i prilagoditi ga potrebama vlastite skupine. Najbolje je unutar skupine iskristalizirati vlastite primjere, preuzete iz vlastitih životnih situacija i potreba, i na njih se osloniti.

Uz radionice nije navedeno vrijeme potrebno za njihovo izvođenje, jer ono ovisi o broju sudionika i kreativnosti voditelja. Ono također ovisi o sadržaju ali ponajviše o općem raspoloženju u skupini. Ako voditelj uoči da je skupina zadovoljna određenom aktivnošću, koja može polučiti rezultate u smislu cilja i svrhe radionice, treba je pustiti da nastavi i nikako ne prekidati. Eventualni neostvareni dio planiranoga sadržaja radije treba ostaviti za neki sljedeći susret.

Zaključak
U radu se nastojalo uzeti u obzir teorijske i praktične, opće i stručne pretpostavke, zakonsku podlogu i stvarne mogućnosti arhiva i njihovih djelatnika u okviru zadane teme. Iz svega što je razmotreno slijedi zaključak da arhivska struka u Hrvatskoj danas itekako može i treba dati svoj doprinos trajnom i sustavnom odgoju pojedinca i društva za društveno-povijesnu odgovornost. Za to postoji i zakonska podloga i moralna obveza. Suvremene metode odgoja i obrazovanja prednost daju iskustvenome susretu učenika (ili bilo koje ciljane skupine) sa sadržajima koje treba usvojiti. Takav odgojno-obrazovni pristup upravo nuka arhive i arhivske djelatnike da iskoriste svoje povlaštene mogućnosti. Pružanjem iskustvenoga susreta s izvornim arhivskim gradivom i njegovim ispravnim vrednovanjem u kontekstu povijesti, itekako se može doprinijeti primjerenom vrednovanju izvornoga gradiva i njegova sadržaja od strane pojedinaca i zajednice u cjelini. Sustavan rad u tome smislu bio bi vrijedan posredan doprinos odgoju pojedinca i zajednice za društveno-povijesnu odgovornost.

RADIONICE

Prilog 1.
NOVČANIK KAO PRIRUČNI "ARHIV"

Iskustveni susret s vlastitim gradivom koje se prikuplja ili nastaje i čuva kod pojedinca (odrasli)

Cilj: Posvijestiti pojedincu postojeći (ali nesvjestan i nenamjeran) svakodnevni stav o važnosti i vrijednosti dokumenata i osobne odgovornosti za njihovo čuvanje i korištenje.

Postupak: Prepoznavanje dokumenata koji čine dio svakodnevnoga komuniciranja, identificiranja i sjećanja svakog pojedinca.

Sredstva i pomagala: stol i osobni novčanici

Tijek radionice:

Voditelj pozove sudionike da na stol ispred sebe stave vlastiti novčanik i iz njega izdvoje stvari koje su im važne (dokumente, kartice, slike, papiriće s bilješkama…).

Od sudionika se traži da odvoje dokumente od uspomena.

Potiče se razgovor o važnosti čuvanja i jednoga i drugoga, ali i o njihovu razlikovanju.

Postavlja se pitanje o tome što ljudi rade s dokumentima i uspomenama kada im više ne trebaju ili ih ne žele dalje čuvati kod sebe.

Nastavlja se igra prisjećanja na dokumente važne za širu zajednicu, te sličan postupak prepoznavanja, razlučivanja, čuvanja i korištenja dokumenata i uspomena u kontekstu cjeline društva i njegovih potreba – uloga arhiva.

U zaključku treba sudionicima posvijestiti odgovornost pojedinca i društva za dokumente i uspomene koji nastaju, koriste se i čuvaju danas a posredno ili neposredno predstavljaju segment ukupne povijesti.

Prilog 2.
"KUĆNI ARHIV"

Iskustveni susret s vlastitim gradivom koje nastaje i čuva se u obitelji (djeca, adolescenti,
odrasli)

Cilj: Posvijestiti pojedincu važnost i vrijednost osobnih i zajedničkih dokumenata u društvu i dio osobne odgovornosti za njihovo čuvanje i korištenje.

Postupak: Na primjeru obitelji kao osnovne jedinice društva, potaknuti kod sudionika usvajanje istih načela prepoznavanja, vrednovanja i korištenja dokumenata privatnog i društvenog karaktea.

Sredstva i pomagala: prisjećanje na obiteljske ladice, pretince, fascikle… za čuvanje razne obiteljske dokumentacije (osobni dokumenti, imovinsko-pravni dokumenti, računi…)

Tijek radionice:

Voditelj pozove sudionike da se prisjete obiteljskih ladica, pretinaca, fascikala… u kojima se obično u našim obiteljima čuvaju razni obiteljski dokumenti. (npr. moja mama je važne „papire” odlagala kronološki jednoga na drugoga, u jednu veliku zdjelu za juhu koja se nikada nizašto drugo nije koristila osim kao pismohrana)

Od sudionika se traži da nabroje načine čuvanja dokumentacije u svojim obiteljima.

Potiče se razgovor o važnosti čuvanja i razlikovanja dokumentacije.

Postavlja se pitanje o tome što ljudi rade s dokumentima i uspomenama kada im više ne trebaju ili ih ne žele dalje čuvati kod sebe.

Nastavlja se igra prisjećanja na sličan postupak prepoznavanja, razlučivanja, čuvanja i korištenja dokumenata i uspomena u kontekstu cjeline društva i njegovih potreba – uloga arhiva.

U zaključku treba sudionicima posvijestiti odgovornost pojedinca i društva za dokumente i uspomene koji nastaju, koriste se i čuvaju danas a posredno ili neposredno predstavljaju segment ukupne povijesti.

Prilog 3.
RIJEČ PO RIJEČ REČENICA/ INFORMACIJA

Igra iskustvenog susreta s podacima, vrednovanjem, izlučivanjem, dokumentom i informacijom (dječji uzrast)

Cilj: Kod djece razviti svijest o važnosti pažljivog i odgovornog pristupa dokumentima i informacijama koje u sebi nose.

Postupak: Prepoznavanje i slaganje zasebne sadržajne cjeline i njezine informacije iz skupa rasutih dijelova i raznih bezvrjednih sadržaja.

Sredstva i pomagala: papiri jednakih veličina u više boja i razne olovke/bojice; svežanj arhivskoga gradiva u rinfuzi

Tijek radionice

Voditelj pripremi jednu ili više karakterističnih rečenica (ovisno o veličini skupine), lagano prepoznatljivih koje u sebi nose informaciju (npr. „Zagreb je glavni grad Hrvatske”). Svaka se riječ napiše na poseban papir i to raznim olovkama na papirima iste boje. Tim papirima doda se papire druge boje ispisane riječima koje nemaju nikakve veze s pripremljenom rečenicom, a nekoliko papira se ostavi čistih i neispisanih. Svako dijete dobije u ruku po jedan ili više papira.

Slijedi igra detekcije – djecu se uputi da

- sve papire stave na sredinu;
- prepoznaju koji papiri idu zajedno i tvore rečenicu koja pruža informaciju;
- prepoznaju koji papiri samo zbunjuju i ne služe ničemu jer ne pružaju nikakvu informaciju.

Djeca slažu važnu rečenicu, a preostale papiriće eliminiraju kao nepotrebne, beskorisne i zbunjujuće.

Voditelj potiče djecu na razmišljanje o tome koji „papiri” u njihovom životu predstavljaju dokumente s vrijednim informacijama o njima samima. Djecu se dovodi do zaključka kako više takvih dokumenata zajedno daju cjelovitu sliku o svakom čovjeku napose, kao što više ispisanih papira (s početka radionice) zajedno i primjereno posloženih donose cjelovitu informaciju (npr. „Zagreb je glavni grad Hrvatske”)

Djeci se zorno (koristeći svežanj arhivskoga gradiva u rinfuzi) predoči kako je slijed postupaka kojima su oni došli do točne informacije iz složene rečenice sličan postupku kojim se u okviru arhivske djelatnosti vrednuje, izlučuje, sređuje, čuva i koristi arhivsko gradivo koje u sebi nosi određene informacije.

U zaključku treba sudionicima na primjeren način posvijestiti odgovornost pojedinca i društva za arhivsko gradivo u nastajanju i njegovu vrijednost u kontekstu povijesti.

Prilog 4.
DOKUMENT BEZ KOJEGA NE MOGU

Iskustveni susret sudionika s važnošću dokumenta i njegove dokazne snage u privatnom i društvenom životu (srednjoškolci i studenti)

Cilj: Postići kod sudionika svijest odgovornosti za privatne i društvene dokumente koji sve više postaju dio njihove svakodnevne stvarnosti.

Postupak: Prepoznavanje dokumenata koji predstavljaju temelj za ostvarivanje određenih prava, odnosno izvršavanje određenih obveza u javnom i privatnom životu.

Sredstva i pomagala: domovnica, rodni list, svjedodžba, školski imenik, matična knjiga, indeks, potvrda o nekažnjavanju i sl.

Tijek radionice

Voditelj pripremi nekoliko kopija raznih dokumenata koje podijeli sudionicima koji su okupljeni u krugu. U sredini na stolu mogu biti i originali nekih matičnih ili sličnih evidencija.
Kod sudionika se potiče razgovor o podijeljenim dokumentima, razlogu njihova izdavanja, svrsi korištenja i ustanovi koja ih je na temelju izvornika izdala.
Voditelj podsjeća sudionike na neke društvene i vjerske događaje za koje su im bili
potrebni neki od dokumenata i potiče razgovor o njihovoj važnosti
Pažnja se svraća na upis u školu (na fakultet) i dokumente koji su im trebali za upis, te
na potrebu i opravdanost njihovoga daljnjeg čuvanja u pismohrani škole.
Sa sudionicima se komentira primjere otuđivanja i uništavanja dokumentacije u školama (vandalski ispadi pojedinih učenika i uništavanje školske dokumentacije), ratnih stradanja javnoga i privatnoga gradiva, poplava, požara i sl.)
Na koncu će voditelj nastojati same sudionike navesti na zaključak o potrebi odgovornoga pristupa dokumentima i njihovom organiziranom čuvanju i korištenju, bili oni privatne ili društvene naravi.

Literatura:

1. Havel, Vaclav, Intelektualac i odgovornost. Treći program Hrvatskog radija 53/54 (1998). Str. 197-200.

2. Heršak, Emil (prir.), Etničnost i povijest. Institut za migracije i narodnosti i dr. Zagreb, 1999.
3. Humane vrednote, Odgoj za humanost. Priručnik za učitelje. Hrvatski crveni križ, Zagreb, 2001.
4. Korunić, Petar, „Objektivnost“ spoznaje u povijesnoj znanosti: Odgovor na polemični
članak dr. Nikše Stančića. u: Časopis za suvremenu povijest 26, 1994., br. 1, 135-149.
5. Stančić, Nikša, Odgovornost, profesionalnost i etičnost u hrvatskoj historiografiji – u povodu odgovora dr. Petra Korunića. u: Časopis za suvremenu povijest 26, 1994., br. 3, 503-515.
6. Stančić, Nikša, Što su sve povjesničari izmislili. U povodu najnovijih radova dr. Petra
Korunića. u: Časopis za suvremenu povijest 25, 1993., br. 2-3, 247-260.
7. Temeljne edukacijske znanosti i metodike nastave. Osnova za multidisciplinarna i interdisciplinarna istraživanja odgoja i obrazovanja. Zbornik radova znanstvenog skupa Redefiniranje sustava odgojnih znanosti. Akademija odgojnih znanosti Hrvatske, Profil International, Zagreb, 2004.
8. Zakon o arhivskom gradivu i arhivima, NN 105/97.

Summary

ARCHIVES AND ITS POSSIBILITIES OF TAKING PART IN EDUCATION FOR SOCIO-HISTORICAL RESPONSIBILITY

This paper presents reasons and possible contribution of archives and archivists in education for socio-historical responsibility. The need for evaluation, conservation, interpretation and utilization of historical sources can be found in each organized human society. Documents are important for every person and for community. Responsible approach to those problems brought up organized special archivist activity which in that sense plays professional role. In congruence with ethical standards of profession, the intellectual work of that kind includes bigger sense of responsibility for human values, dignity of person and for interpersonal solidarity and historicity. Appearance of different unsupported and unobjective interpretations of historical facts urges on actions which will evolve in persons and in wholehuman society a feeling for socio-historical responsibility. That responsibility specially affects a personal and communal relation to historical sources. Historical sources bring basic picture of one historical time and its complete circumstances. Archivist profession in Croatia has legal basis, licensed possibility and moral obligation to influence in that sense on persons and communities in order to take part in their education. Special value of archivist profession is a possibility to bring persons into practical and experiential touch with archived sources and their values in whole historical context. This paper brings also some practical workshops

which are representing examples of educational approach to different age and social groups.

Key words: Archives, education, society, history, responsibility

¹Usp. Havel Vaclav. Intelektualac i odgovornost. Treći program Hrvatskog radija 53/54 (1998). Str. 197-200, ovdje 199.
² Usp. Isto. ³Usp. Stančić, Nikša. Što su sve povjesničari izmislili. U povodu najnovijih radova dr. Petra Korunića. U: Časopis za suvremenu povijest 25, 1993., br. 2-3, 247-260; Korunić, Petar. „Objektivnost“ spoznaje u povijesnoj znanosti: Odgovor na polemični članak dr. Nikše Stančića. u: Časopis za suvremenu povijest 26, 1994., br. 1, 135-149; Stančić, Nikša. Odgovornost, profesionalnost i etičnost u hrvatskoj historiografiji – u povodu odgovora dr. Petra Korunića. U: Časopis za suvremenu povijest 26, 1994., br. 3, 503-515.⁴ "(…) priređuju izložbe, predavanja i provode druge oblike kulturne djelatnosti radi poticanja zanimanja za arhivsko gradivo i arhivsku djelatnost; surađuju međusobno i s drugim ustanovama kulture, znanstvenim i srodnim ustanovama dokumentacijske i informacijske službe radi unapređenja arhivske djelatnosti iznanstvenoga rada u području arhivistike, pomoćnih povijesnih i informacijskih znanosti (…)“ Zakon o arhivskom gradivu i arhivima NN 105/97, čl. 43; „Radi ostvarenja svojih zadaća, državni arhivi stručnim i znanstvenim metodama istražuju i proučavaju pitanja zaštite kulturnih dobara, arhivistike, pomoćnih povijesnih i informacijskih znanosti, suvremenih oblika strojne obrade podataka i srodnih disciplina. Državni arhivi mogu objavljivati gradivo i izdavati druge stručne publikacije iz svoga djelokruga, izrađivati i objavljivati znanstvene studije, organizirati znanstvene i stručne skupove, biti nositelji znanstvenih i stručnih projekata ili sudjelovati u ostvarenju znanstvenih i stručnih projekata drugih ustanova." Zakon o arhivskom gradivu i arhivima NN 105/97, čl. 44.

Ažurirano (Petak, 11 Prosinac 2009 17:02)