IN MEMORIAM
Branimir Peti, arhivist
(1973. – 2019.)
U dubokoj tuzi i žalosti obavještavamo sve članove Hrvatskog arhivističkog društva kao i sve prijatelje, kolege i poznanike da nas je 28. svibnja 2019. nakon iznenadne i tragične smrti zauvijek napustio arhivist Branimir Peti.
Branimir Peti rodio se 17. kolovoza 1973. u Vinkovcima gdje je završio osnovnu školu i Gimnaziju Matije Antuna Reljkovića, a tijekom Domovinskog rata kraće je vrijeme pohađao i XVI. jezičnu gimnaziju u Zagrebu. Nakon završene gimnazije Branimir je studirao na Pravnom fakultetu u Osijeku. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Splitu 2006. te stekao visoku stručnu spremu i stručno zvanje - diplomirani pravnik.
Do zaposlenja u Državnom arhivu u Vukovaru Branimir je, između ostaloga, godinu dana volontirao na Općinskom sudu u Vinkovcima, obavljao pravne, kadrovske i opće poslove u Upravi šuma, Podružnica Vinkovci, Hrvatske šume d.o.o. kao i u Centru za vještačenja i procjene d.o.o.
Zaposlenikom Državnog arhiva u Vukovaru postao je 7. travnja 2014. Tijekom pripravničkog razdoblja, u kontekstu izrade stručnoga rada, pod mentorstvom mr. sc. Anđele Ljubas, arhivistice-specijalistice, obradio je i sredio arhivski fond „Općinski sud u Vukovaru“ 1991. – 1995. [1997.]“ kao dio gradiva iz domene pravosuđa tzv. RSK.
Stručni ispit u arhivskoj struci položio je 16. prosinca 2015. u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu te stekao stručno zvanje arhivista.
U Državnom arhivu u Vukovaru Branimir Peti radio je na radnom mjestu arhiviste u Odjelu zaštite arhivskog gradiva izvan arhiva i u Odjelu Dokumentacijsko-informacijski centar Arhiva.
Tijekom svoga relativno kratkoga radnoga vijeka u Arhivu i arhivskoj struci sudjelovao je na više arhivističkih stručnih skupova u Republici Hrvatskoj i inozemstvu te objavio sljedeće stručne radove:
- Arhivi i Domovinski rat (suautori Petar Elez, Irena Milobara), Zbornik radova s 29. savjetovanja hrvatskih arhivista, održanog u Plitvicama, 26. - 28. listopada 2016.
- Arhivsko gradivo socijalističkoga perioda -stanje, zaštita, korištenje na području Državnog arhiva u Vukovaru, Zbornik radova sa Savjetovanja arhivista BiH, održanog u Jajcu, 17. – 19. svibnja 2017.
- Zaštita nekonvencionalnog gradiva u nastajanju na primjeru kategoriziranog stvaratelja, Zbornik radova s 30. međunarodnog savjetovanja „Arhivska praksa 2017., održanog u Tuzli, 27. – 29. rujna 2017.
- Dostupnost arhivskoga gradiva prije isteka zakonskih rokova - teškoće u promjeni zakonskih odredbi u svakodnevnom radu, Zbornik radova s 5. kongresa hrvatskih arhivista, održanog u Zadru, 24. - 27. listopada 2017.
Branimir Peti je, također, zajedno s mr. sc. Anđelom Ljubas, arhivisticom specijalisticom bio suautor izložbe i kataloga „Građevni red 1873. -1945.“. Otvorenje izložbe bilo je sastavni dio programa obilježavanja Međunarodnog dana arhiva Državnog arhiva u Vukovaru 2017.
Osobit doprinos razvoju arhivske službe na području Vukovarsko-srijemske županije Branimir je dao kao član Povjerenstva za izradu stručnog elaborata koji je bio okvir i temelj rekonstrukcije i obnove zgrade u Dugoj ulici 2 u Vinkovcima, u kojoj se danas nalazi spremišne i uredske prostorije Arhivskog sabirnog centra u Vinkovcima te aktivnim sudjelovanjem u intelektualnom i fizičkom smislu zahtjevnom procesu preseljenja arhivskog gradiva sa stare lokacije vinkovačkog Sabirnog centra (Vojarska 1, Vinkovci) na dvije nove lokacije (Duga 2, Vinkovci i Županijska 66, Vukovar).
Tko je god poznavao Branimira zna da ga je krasilo mnoštvo vrlina kao što su dobrota, poštenje, solidarnost, radišnost, odgovornost i napose životni optimizam.
Sve je te vrline i brojne druge Branimir svojim životom i radom iskazivao i dokazivao dan za danom, prošao je zemljom čineći dobro i od činjenja dobra se nikada nije umorio.
Branimiru nikada ništa nije bilo teško učiniti, a najviše je volio pomagati bližnjima, tada je bio najsretniji, kada bi nekome učinio uslugu, bilo veliku, bilo malu. Niti jednom čovjeku nije pristupao s predrasudama, imao je osjećaj, srce i sluha za svakoga tko je bio u bilo kakvoj potrebi.
Svi znamo za Kristove riječi: „Tko je vjeran u najmanjem i u najvećem je vjeran“, a Branimir je bio vjeran nadasve u malim stvarima, u sitnicama koje ljude često okrznu pa nesvjesno nastave dalje. Branimir nije bio takav čovjek. Kada bi nastupili teški i stresni trenuci na poslu jutrom bi nas počastio svježim pecivima iz pekare, ušao bi u ured i započeo iscjeljujući razgovor, nazvao bi nas telefonom i odmah razgovor usmjerio prema šali kojoj ničijih smijeh ne bi mogao odoljeti. Ako bi primjetio da su otpala vratašca od razvodne kutije u dvorištu Arhiva on bi ih umah popravio, ako bi se komad namještaja rasklimao Branimir bi ga učvrstio, ako je trebalo instalirati novi program na računalu i opet bi Branimir nesebično priskako u pomoć.
Družeći se s njim gotovo svakodnevno znam koliko mu je značila obitelj, znam da su mu supruga i djeca bili sve na svijetu, da je za njih živio i bio se spreman žrtvovati za njih do krajnjih granica. U tom je smislu bio istinski uzoran obiteljski čovjek.
Branimir je poznavao mnogo ljudi i mnogo je ljudi poznavalo njega, bio je po naravi otvoren i druželjubiv, uvijek spreman na šalu. Po tome ćemo ga uvijek pamtiti. Bio je prirodno nadaren za humor i u tom je smislu bio osebujan i neponovljiv. Prvo bi zakotrljao kakvu malu šalu kao malu grudicu snijega koja bi, potom, u nastavku razgovora prerasla u lavinu duhovitih dosjetki i skečeva. Često nas je znao nasmijavati do suza, bile su to salve i tirade humora praćene salvama i tiradama smijeha. Vjerujem da su i svi ostali koji su poznavali toga i takvoga Branimira nerijetko sa sobom nosili vlastitim kućama i ondje ga svakodnevno prepričavali i citirali članovima svojih obitelji. Tako je Branimir živio s nama i kada nije bio fizički uz nas, tako će Branimir živjeti u nama i s nama u našem sjećanju i dalje, „I tako je“, da parafraziram stih Drage Ivaniševića, „Branimir naš uz Boga sta“.
Dragoj ožalošćenoj obitelji, supruzi Meliti, sinovima Karlu i Leonu, bratu Davorinu, ocu Vinku, rodbini, prijateljima i kolegama, u ime svih zaposlenika Državnog arhiva u Vukovaru, kao i u svoje vlastito ime, iskazujem najdublju sućut, a tebi Branimire, prijatelju i ljudino, neka je laka vinkovačka i hrvatska zemlja!
Petar Elez, ravnatelj Državnog arhiva u Vukovaru
